15/Sv. 22

HR

Službeni list Europske unije

1

---

Uvodna napomena

U skladu s člankom 52. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama Ugovora o Europskoj uniji, Ugovora o funkcioniranju Europske unije i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju, potpisanog 9. prosinca 2011., tekstovi akata institucija donesenih prije pristupanja koje su te institucije sastavile na hrvatskom jeziku od dana pristupanja vjerodostojni su pod istim uvjetima kao i tekstovi sastavljeni na sadašnjim službenim jezicima. Tim se člankom također predviđa da se tekstovi objavljuju u Službenom listu Europske unije ako su tekstovi na sadašnjim jezicima tako objavljeni.

U skladu s tim člankom objavljuje se posebno izdanje Službenog lista Europske unije na hrvatskom jeziku, koje sadržava tekstove obvezujućih općih akata. To izdanje obuhvaća akte usvojene u razdoblju od 1952. godine do dana pristupanja.

Objavljeni tekstovi podijeljeni su na 20 poglavlja koja slijede raspored iz Registra važećeg zakonodavstva Europske unije, i to:

01	Opća, financijska i institucionalna pitanja
02	Carinska unija i slobodno kretanje robe
03	Poljoprivreda
04	Ribarstvo
05	Sloboda kretanja radnika i socijalna politika
06	Pravo poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga
07	Prometna politika
08	Politika tržišnog natjecanja
09	Porezi
10	Ekonomska i monetarna politika i slobodno kretanje kapitala
11	Vanjski odnosi
12	Energetika
13	Industrijska politika i unutarnje tržište
14	Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata
15	Okoliš, potrošači i zaštita zdravlja
16	Znanost, informiranje, obrazovanje i kultura
17	Pravo poduzećâ
18	Zajednička vanjska i sigurnosna politika
19	Područje slobode, sigurnosti i pravde
20	Europa građana

Spomenuti registar, koji vodi Ured za publikacije, dostupan je na internetu (eur-lex.europa.eu) na službenim jezicima Europske unije. Bibliografskoj bilješci svakog akta može se pristupiti putem registra, gdje se mogu pronaći upućivanja na posebno izdanje i na ostale analitičke metapodatke.

Akti objavljeni u posebnom izdanju, uz određene iznimke, objavljuju se u obliku u kojem su bili objavljeni u Službenom listu na izvornim službenim jezicima. Stoga pri uporabi posebnog izdanja treba uzeti u obzir naknadne izmjene, prilagodbe ili odstupanja koje su usvojile institucije, Europska središnja banka ili su predviđene u Aktu o pristupanju.

Iznimno, kad se opsežni tehnički prilozi poslije zamijene novim prilozima, navodi se samo upućivanje na posljednji akt koji zamjenjuje prilog. Takav je slučaj u pojedinim aktima koji sadržavaju popise carinskih oznaka (poglavlje 02), aktima o prijevozu opasnih tvari, aktima o pakiranju i označivanju tih tvari (poglavlja 07 i 13) te nekima od protokola i priloga Sporazumu o Europskom gospodarskom prostoru.

Također, Pravilnik o osoblju objavljuje se kao pročišćeni tekst koji obuhvaća sve izmjene do kraja 2012. godine. Daljnje izmjene objavljuju se u izvornom obliku.

Posebno izdanje sadržava dva sustava numeracije stranica:

i.

izvorna numeracija stranica, zajedno s datumom objave francuskog, talijanskog, njemačkog i nizozemskog izdanja Službenog lista, engleskog i danskog izdanja od 1. siječnja 1973., grčkog izdanja od 1. siječnja 1981., španjolskog i portugalskog izdanja od 1. siječnja 1986., finskog i švedskog izdanja od 1. siječnja 1995., češkog, estonskog, latvijskog, litavskog, mađarskog, malteškog, poljskog, slovačkog i slovenskog izdanja od 1. svibnja 2004. te bugarskog i rumunjskog izdanja od 1. siječnja 2007. U numeraciji stranica postoje praznine jer svi akti objavljeni u to vrijeme nisu objavljeni u posebnom izdanju. Kada se prilikom citiranja akata upućuje na Službeni list, potrebno je navesti stranicu sukladno izvornoj numeraciji;

ii.	numeracija stranica posebnog izdanja neprekinuta je i ne smije se navoditi prilikom citiranja akata.

Do lipnja 1967. numeracija stranica u Službenom listu počinjala je iznova svake godine. Od tada nadalje svaki broj Službenog lista počinje na prvoj stranici.

Od 1. siječnja 1968. Službeni list podijeljen je na dva dijela:

—	Zakonodavstvo („L”),

—	Informacije i objave („C”).

Od 1. veljače 2003. prijašnje ime „Službeni list Europskih zajednica” promijenjeno je, na temelju Ugovora iz Nice, u „Službeni list Europske unije”.

---

15/Sv. 22

HR

Službeni list Europske unije

3

---

31985L0374

---

L 210/29

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

25.07.1985.

---

DIREKTIVA VIJEĆA

od 25. srpnja 1985.

o približavanju zakona i drugih propisa država članica u vezi s odgovornošću za neispravne proizvode

(85/374/EEZ)

VIJEĆE EUROPSKIH ZAJEDNICA,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice, a posebno njegov članak 100.,

uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),

uzimajući u obzir mišljenje Europskog parlamenta (2),

uzimajući u obzir mišljenje Gospodarskog i socijalnog odbora (3),

budući da treba približiti zakone država članica u vezi s odgovornošću proizvođača za štete uzrokovane neispravnošću njegovih proizvoda, jer bi postojeće razlike mogle narušiti tržišno natjecanje i utjecati na kretanje robe unutar zajedničkoga tržišta te dovesti do različitog stupnjevanja zaštite potrošača od šteta po zdravlje i imovinu koje je prouzročio neispravan proizvod;

budući da je odgovornost bez krivnje proizvođača svojstvena našem dobu sve većeg tehničkog napretka, jedino prikladno rješenje problema je pravedna raspodjela rizika svojstvenog modernoj tehnološkoj proizvodnji;

budući da se odgovornost bez krivnje odnosi samo na pokretne stvari koje su industrijski proizvedene; budući da je zbog toga primjereno iz odgovornosti isključiti poljoprivredne proizvode i divljač, osim ako su podvrgnuti preradi industrijske naravi koja bi mogla prouzročiti njihovu neispravnost; budući da se odgovornost predviđena ovom Direktivom odnosi i na pokretne stvari koje se upotrebljavaju za gradnju nekretnina ili se u njih ugrađuju;

budući da zaštita potrošača zahtijeva odgovornost svih proizvođača koji su uključeni u proizvodni proces, ako je njihov gotov proizvod, sastavni dio ili sirovina koju su oni isporučili, bio neispravan; budući da, iz istog razloga, odgovornost mora obuhvatiti i uvoznike proizvoda u Zajednicu te osobe koje se predstavljaju kao proizvođači time što stavljaju svoje ime, žig ili drugi znak raspoznavanja, ili isporučuju proizvod čiji se proizvođač ne može identificirati;

budući da, u slučajevima kad je više osoba odgovorno za istu štetu, zaštita potrošača zahtijeva da oštećena osoba može tražiti punu naknadu za štetu od bilo koje od njih;

budući da se, radi zaštite fizičke dobrobiti i imovine potrošača, neispravnost proizvoda ne određuje prema njegovoj uporabljivosti, nego prema pomanjkanju sigurnosti koju šira javnost ima pravo očekivati; budući da je pri procjeni sigurnosti isključena bilo koja zlouporaba proizvoda koja je s obzirom na okolnosti nerazumna;

budući da pravedna raspodjela rizika između oštećene osobe i proizvođača podrazumijeva da proizvođač ima mogućnost osloboditi se odgovornosti ako dokaže postojanje određenih okolnosti koje ga oslobađaju krivnje;

budući da zaštita potrošača zahtijeva da postupci ili propusti drugih osoba, koje su pridonijele uzroku štete, ne utječu na odgovornost proizvođača; budući da se, međutim, zajednički nemar oštećene osobe može uzeti u obzir kako bi se umanjila ili odbacila takva odgovornost;

budući da zaštita potrošača zahtijeva naknadu za smrt ili tjelesnu ozljedu, kao i naknadu za oštećenje imovine; budući da se ovo posljednje ipak treba ograničiti na robu za privatnu uporabu ili potrošnju i podliježe odbitku od niže granice utvrđenog iznosa radi izbjegavanja sudskog spora u prekomjernom broju slučajeva; budući da ova Direktiva ne dovodi u pitanje naknadu za pretrpljenu bol i patnju, ni za ostala plativa nematerijalna oštećenja, kada je to primjereno, prema zakonu koji se primjenjuje u tom slučaju;

budući da je ujednačeni rok zastare za podnošenje zahtjeva za odštetu u interesu oštećene osobe i proizvođača;

budući da proizvodi s vremenom zastarijevaju, razvijaju se viši standardi sigurnosti, a znanost i tehnologija napreduju; budući da je zbog toga nerazumno proizvođača neograničeno vrijeme držati odgovornim za neispravnost njegova proizvoda; budući da stoga odgovornost ističe nakon određenog razdoblja, a da se ne dovode u pitanje sudski utuženi zahtjevi koji su u tijeku;

budući da, radi djelotvorne zaštite potrošača, nije dozvoljeno odstupanje od ugovora u vezi s odgovornošću proizvođača u odnosu na oštećenu osobu;

budući da, prema zakonskim sustavima država članica, oštećena osoba može podnijeti zahtjev za naknadu štete koji se zasniva na ugovornoj odgovornosti ili drugoj odgovornosti koja nije predviđena ovom Direktivom; ako te odredbe također služe za postizanje cilja djelotvorne zaštite potrošača, ova Direktiva na njih nema utjecaja; budući da, ako je u nekoj državi članici već postignuta djelotvorna zaštita potrošača u sektoru farmaceutskih proizvoda i posebnim sustavom odgovornosti, zahtjevi na osnovi toga sustava mogući su na sličan način;

budući da je odgovornost za štete prouzročene nuklearnom nesrećom već u svim državama članicama obuhvaćena posebnim prikladnim propisima, moguće je štete te vrste isključiti iz područja primjene ove Direktive;

budući da bi se izuzimanje primarnih poljoprivrednih proizvoda i divljači iz djelokruga ove Direktive moglo u nekim državama članicama shvatiti kao neopravdano ograničavanje zaštite, s obzirom na to što se očekuje od zaštite potrošača, država članica treba imati mogućnost proširiti odgovornost i na takve proizvode;

budući da bi se, zbog sličnih razloga, u pojedinim državama članicama moglo smatrati da se nepropisno ograničava zaštita potrošača, ako se proizvođaču daje prilika da se oslobodi odgovornosti ako dokaže da je stupanj znanstvenog i tehničkog znanja u vrijeme kad je proizvod stavio na tržište bio takav da nije bilo moguće otkriti postojanje neispravnosti; budući da zato države članice trebaju imati mogućnost da u svojim zakonima zadrže ili urede novim zakonom da se takva okolnost oslobađanja krivnje ne dopusti; budući da u slučaju donošenja novoga zakona, korištenje takvog odstupanja ipak treba podlijegati postupku mirovanja Zajednice, kako bi se, ako je moguće, ujednačila razina zaštite u čitavoj Zajednici;

budući da, uzimajući u obzir zakonodavnu tradiciju većine država članica, nije primjereno određivati gornju financijsku granicu proizvođačeve odgovornosti bez krivnje; budući da, ako je tako, iako postoje različite tradicije, čini se mogućim dopustiti da država članica odstupi od načela neograničene odgovornosti predviđajući granicu za ukupnu odgovornost proizvođača za štetu koja je posljedica smrti ili fizičke ozljede i prouzročena je istim predmetom jednake neispravnosti, pod uvjetom da je ta granica određena na razini koja je dovoljno visoka da jamči primjerenu zaštitu potrošača i ispravno funkcioniranje zajedničkoga tržišta;

budući da usklađivanje koje iz toga proizlazi ne može u sadašnjoj fazi biti potpuno, već otvara put prema boljem usklađivanju; budući da je stoga potrebno da Vijeće u redovitim razmacima dobiva izvješća Komisije o provedbi ove Direktive, popraćena, ovisno o slučaju, odgovarajućim prijedlozima;

budući da je s tim u vezi posebno važno da se preispituju oni dijelovi Direktive koji se odnose na odstupanja koja su ostavljena na volju državama članicama i da se po isteku dovoljno dugog razdoblja skupe praktična iskustva o učincima takvih odstupanja na zaštitu potrošača i na funkcioniranje zajedničkog tržišta,

DONIJELO JE OVU DIREKTIVU:

Članak 1.

Proizvođač je odgovoran za štetu prouzročenu neispravnošću svojega proizvoda.

Članak 2.

Za potrebe ove Direktive „proizvod” znači sve pokretne stvari, osim primarnih poljoprivrednih proizvoda i divljači, čak i ako su ugrađene u neku pokretnu ili nepokretnu stvar. „Primarni poljoprivredni proizvodi” znači plodovi zemlje, uzgoja stoke i ribe, osim proizvoda koji su podvrgnuti primarnoj preradi. „Proizvod” uključuje i električnu struju.

Članak 3.

1.   „Proizvođač” znači proizvođač gotovog proizvoda, proizvođač sirovina ili proizvođač sastavnih dijelova, ili bilo koja osoba koja se obilježavanjem proizvoda svojim imenom, žigom ili drugim znakom raspoznavanja predstavlja kao proizvođač.

2.   Ne dovodeći u pitanje odgovornost proizvođača, bilo koja osoba koja je uvezla u Zajednicu proizvod radi prodaje, iznajmljivanja, davanja u zakup ili bilo kojeg drugog oblika stavljanja proizvoda na tržište tijekom svojega poslovanja, smatra se proizvođačem u smislu značenja ove Direktive i smatra se odgovornom kao proizvođač.

3.   Ako se ne može identificirati proizvođač proizvoda, prema svakom dobavljaču proizvoda odnosi se kao prema njegovu proizvođaču, osim ako ovaj u razumnom roku obavijesti oštećenu osobu o identitetu proizvođača ili o osobi koja mu je isporučila proizvod. Isto tako se primjenjuje u slučaju uvezenoga proizvoda, ako taj proizvod nema oznaku identiteta uvoznika iz stavka 2., čak ako je i navedeno ime proizvođača.

Članak 4.

Oštećena osoba mora dokazati štetu, neispravnost i uzročnu vezu između neispravnosti i štete.

Članak 5.

Ako su, na temelju odredaba ove Direktive, dvije ili više osoba odgovorne za istu štetu, njihova je odgovornost zajednička i pojedinačna, ne dovodeći u pitanje odredbe nacionalnog zakona u vezi s pravima doprinosa ili regresa.

Članak 6.

1.   Proizvod je neispravan kad ne pruža sigurnost koju osoba ima pravo očekivati, obzirom na sve okolnosti, uključujući:

(a)	predstavljanje proizvoda;

(b)	uporabu proizvoda, tj. način na koji bi bilo razumno očekivati da bi se proizvod mogao koristiti;

(c)	vrijeme kada je proizvod stavljen na tržište.

2.   Proizvod se ne smatra neispravnim samo zato što je bolji proizvod kasnije stavljen na tržište.

Članak 7.

Proizvođač nije odgovoran na temelju ove Direktive, ako dokaže:

(a)	da proizvod nije on stavio na tržište; ili

(b)	da je, s obzirom na okolnosti, vjerojatno da neispravnost koja je prouzročila štetu nije postojala u vrijeme kad je on stavljao proizvod na tržište ili da je neispravnost nastala poslije toga; ili

(c)	da on nije proizveo proizvod za prodaju, ni za bilo koji drugi oblik distribucije zbog gospodarske namjene, niti ga je proizveo ili distribuirao tijekom svoga poslovanja; ili

(d)	da je došlo do neispravnosti proizvoda zbog poštivanja obveznih propisa koje su izdala tijela vlasti; ili

(e)	da stupanj znanstvenog i tehničkog znanja u vrijeme stavljanja proizvoda na tržište nije bio takav da se moglo otkriti postojanje neispravnosti; ili

(f)	u slučaju proizvođača sastavnih dijelova, da se neispravnost može pripisati konstrukciji proizvoda u koji je sastavni dio ugrađen ili uputama koje je dao proizvođač proizvoda.

Članak 8.

1.   Ne dovodeći u pitanje odredbe nacionalnog prava u vezi s pravom doprinosa ili regresa, odgovornost proizvođača se ne umanjuje ako je šteta nastala zbog neispravnosti proizvoda ili radnjom ili propustom treće osobe.

2.   Odgovornost proizvođača se može umanjiti ili poništiti, uzimajući u obzir sve okolnosti, ako je šteta nastala i zbog neispravnosti proizvoda i krivnjom oštećene osobe ili bilo koje osobe za koju je oštećena osoba odgovorna.

Članak 9.

Za potrebe članka 1. „šteta” znači:

(a)	šteta nastala smrću ili tjelesnim ozljedama;

(b)

šteta na bilo kojem predmetu, ili uništenje bilo kojeg predmeta ili imovine osim samog neispravnog proizvoda, s donjim pragom od 500 Ecu, pod uvjetom da je dio vlasništva: i. takve vrste koja je obično namijenjena za privatnu uporabu ili potrošnju; i ii. da ga je oštećena osoba uglavnom upotrebljavala za svoju vlastitu uporabu ili potrošnju.

Ovaj članak ne dovodi u pitanje nacionalne odredbe koje se odnose na nematerijalnu štetu.

Članak 10.

1.   Države članice dostavljaju svom zakonodavstvu primjenu ograničenog razdoblja zastare od tri godine za postupak povrata naknade za štetu kako je predviđeno ovom Direktivom. Razdoblje zastare počinje teći od dana kada je tužitelj primijetio, ili opravdano bio upoznat s nedostatkom, i identitetom proizvođača.

2.   Ova Direktiva neće imati utjecaj na zakone država članica kojima se uređuje odgoda ili prekid razdoblja zastare.

Članak 11.

Države članice će u svom zakonodavstvu predvidjeti da se prava dodijeljena oštećenoj osobi u skladu s ovom Direktivom gase po isteku razdoblja od deset godina od dana kada je proizvođač stavio na tržište proizvod koji je prouzročio štetu, osim ako je oštećena osoba u međuvremenu pokrenula postupak protiv proizvođača.

Članak 12.

Odgovornost proizvođača u odnosu prema oštećenoj osobi, koja proizlazi iz ove Direktive, ne smije se ograničiti niti isključiti nekom odredbom koja bi ograničavala njegovu odgovornost ili ga oslobađala od odgovornosti.

Članak 13.

Ova Direktiva nema utjecaja ni na koja prava koja bi oštećena osoba mogla imati u skladu sa zakonskim propisima o ugovornoj ili drugoj odgovornosti ili posebnim sustavom odgovornosti koji je postojao u trenutku kada je ova Direktiva priopćena.

Članak 14.

Ova se Direktiva ne primjenjuje na ozljede ili oštećenja uzrokovana nuklearnim nesrećama i obuhvaćena međunarodnim konvencijama koje su ratificirale države članice.

Članak 15.

1.   Svaka država članica može:

(a)	iznimno od odredaba članka 2., predvidjeti u svojemu zakonodavstvu da u okviru značenja članka 1. ove Direktive „proizvod” također znači i primarni poljoprivredni proizvod i divljač;

(b)

iznimno od odredaba članka 7., točke (e), zadržati, ili ovisno o postupku određenom stavkom 2. ovog članka, predvidjeti u tom zakonu da je proizvođač odgovoran čak ako i dokaže da stupanj znanstvenog i tehničkog znanja u trenutku stavljanja proizvoda na tržište nije bio takav da je omogućavao da se otkrije postojanje neispravnosti.

2.   Država članica koje želi uvesti mjere navedene u stavku 1., točki (b), dostavit će Komisiji tekst predloženih mjera. Komisija će o tome obavijestiti ostale države članice.

Predmetna država članica odgađa donošenje predloženih mjera na devet mjeseci nakon što je Komisija obaviještena, te pod uvjetom da u međuvremenu Komisija ne predloži Vijeću prijedlog izmjene ove Direktive. Međutim, ako u roku od tri mjeseca nakon što je primila spomenutu obavijest Komisija ne najavi predmetnoj državi članici da namjerava podnijeti takav prijedlog Vijeću, država članica može odmah poduzeti predložene mjere.

Ako Komisija u spomenutom roku od devet mjeseci Vijeću podnese prijedlog za izmjenu ove Direktive, predmetna država članica odgađa donošenje predloženih mjera za daljnje razdoblje od 18 mjeseci od dana podnošenja toga prijedloga.

3.   Deset godina nakon objave ove Direktive, Komisija podnosi Vijeću izvješće o učinku koji imaju sudske odluke u vezi s provedbom članka 7., točke (e), i stavka 1., točke (b) ovog članka, na zaštitu potrošača i funkcioniranje zajedničkog tržišta. U okviru ovog izvješća Vijeće, postupajući prema prijedlogu Komisije i u skladu s uvjetima članka 100. Ugovora, odlučuje hoće li ukinuti članak 7., točku (e).

Članak 16.

1.   Svaka država članica može odrediti da ukupna odgovornost proizvođača za štete nastale zbog smrti ili tjelesne ozljede i koja je prouzročena istim predmetom s jednakim nedostatkom, je ograničena na iznos koji ne smije biti niži od 70 milijuna ECU.

2.   Deset godina nakon objave ove Direktive, Komisija Vijeću podnosi izvješće o tome kakav učinak na zaštitu potrošača i funkcioniranje zajedničkoga tržišta ima primjena financijskih ograničenja na odgovornost u onim državama članicama koje su iskoristile opciju kako je određeno stavkom 1. U okviru toga izvješća Vijeće, postupajući prema prijedlogu Komisije i u skladu s uvjetima članka 100. Ugovora, odlučuje hoće li ukinuti stavak 1.

Članak 17.

Ova se Direktiva ne primjenjuje na proizvode koji su stavljeni na tržište prije datuma na koji odredbe iz članka 19. stupaju na snagu.

Članak 18.

1.   U svrhu ove Direktive, ECU jest ono što je definirano Uredbom (EEZ) br. 3180/78 (4), izmijenjeno Uredbom (EEZ) br. 2626/84 (5). Protuvrijednost u nacionalnoj valuti prvotno se računa prema tečaju dobivenom na dan donošenja ove Direktive.

2.   Svakih pet godina Vijeće, postupajući prema prijedlogu Komisije, ispituje i‚ ako je potrebno, mijenja iznose iz ove Direktive, u okviru gospodarskih i financijskih kretanja u Zajednici.

Članak 19.

1.   Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom u roku od najkasnije tri godine od dana priopćavanja ove Direktive. One odmah o tome obavješćuju Komisiju (6).

2.   Postupak utvrđen člankom 15., stavkom 2. primjenjuje se od dana priopćavanja ove Direktive.

Članak 20.

Države članice Komisiji dostavljaju tekst glavnih odredaba nacionalnog prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.

Članak 21.

Svakih pet godina Komisija Vijeću podnosi izvješće o provedbi ove Direktive i, ako je potrebno, dostavlja mu odgovarajuće prijedloge.

Članak 22.

Ova je Direktiva upućena državama članicama.

---

(1)  SL C 241, 14.10.1976., str. 9. i SL C 271, 26.10.1979., str. 3.

(2)  SL C 127, 21.5.1979., str. 61.

(3)  SL C 114, 7.5.1979., str. 15.

(4)  SL 379, 30.12.1978., str. 1.

(5)  SL 247, 16.9.1984., str. 1.

(6)  Ova je Direktiva priopćena državama članicama 30. srpnja 1985.

---

15/Sv. 22

HR

Službeni list Europske unije

8

---

31993L0005

---

L 052/18

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

25.02.1993.

---

DIREKTIVA VIJEĆA 93/5/EEZ

od 25. veljače 1993.

o pomoći Komisiji i suradnji država članica u znanstvenom razmatranju pitanja koja se odnose na hranu

VIJEĆE EUROPSKIH ZAJEDNICA,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice, a posebno njegov članak 100.a,

uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),

u suradnji s Europskim parlamentom (2),

uzimajući u obzir mišljenje Gospodarskog i socijalnog odbora (3),

budući da je zbog dovršenja i neometanog rada unutarnjeg tržišta prehrambenih proizvoda nužno ispitati i procijeniti znanstvena pitanja koja se odnose na hranu, posebno onda kada se ta pitanja tiču zdravlja ljudi;

budući da potrošači imaju pravo na politiku hrane koja promiče sigurnu hranu, posebno u odnosu na prehrambena, mikrobiološka i toksikološka pitanja;

budući da je Komisija osnovala Znanstveni odbor za hranu Odlukom 74/234/EEZ (4) kako bi pomogla u ovoj zadaći;

budući da se trenutačno traži mišljenje ovog Odbora o pitanjima javnog zdravlja u više direktiva, poput onih o dijetetskim prehrambenim proizvodima, materijalima i predmetima koji dolaze u neposredan dodir s prehrambenim proizvodima, aditivima, aromama i ekstrakcijskim otapalima;

budući da bi Znanstveni odbor za hranu morao mnogo šire biti uključen u politike Zajednice koje se odnose na hranu, prehranu i javno zdravstvo;

budući da proces postizanja zadovoljavajućeg znanstvenog temelja za pitanja sigurnosti hrane mora biti neovisan, transparentan i učinkovit u interesu potrošača i industrije i mora odražavati postojeće stanje u svim državama članicama;

budući da je Zajednici potrebna znanstvena podrška iz država članica kako bi se osigurao neometan rad ovog Odbora;

budući da Zajednica treba znanstvenu podršku i u ostalim pitanjima od javnog interesa koja su nužna za funkcioniranje unutarnjeg tržišta, kao što je upravljanje incidentima koji uključuju kontaminaciju hrane te, općenito, tamo gdje je potrebno utvrditi nova pravila o prehrambenim proizvodima koji mogu utjecati na zdravlje ljudi;

budući da Komisija, kako bi osigurala da se te zadaće provedene, mora imati pristup informacijama i pomoći u državama članicama koje moraju olakšati izvršenje tih zadaća;

budući da u državama članicama postoje razna tijela kojima je zadaća da svojim vladama osiguraju znanstvenu podršku u pitanjima vezano za prehrambene proizvode; budući da je potrebno da se tim resursima učinkovito služi kako bi se suradnjom poduprle aktivnosti Zajednice;

budući da države članice trebaju poduzeti sve potrebne mjere, uključujući financijske, u granicama svojih mogućnosti, kako bi svojim nadležnim službama i tijelima omogućile suradnju s Komisijom i pružile joj potrebnu pomoć u znanstvenom razmatranju pitanja koja su od javnog interesa i koja se odnose na hranu;

budući da se zato moraju uskladiti odredbe o ovim tijelima kako bi ona mogla surađivati s Komisijom, posebno u sastavljanju budućih pravila kojima će se jamčiti slobodno kretanje prehrambenih proizvoda, na temelju svih dostupnih znanstvenih podataka;

budući da je nužno povećati i ojačati ovlasti i stručnost Znanstvenog odbora za hranu, posebno s ciljem povećanja učinkovitosti Zajednice u pitanjima vezanim za hranu;

budući da je nužno sastaviti odredbe o sudjelovanju trećih zemalja u ovoj suradnji;

budući da u kontekstu Stalnog odbora za hranu Komisija mora biti odgovorna za provođenje ove suradnje, a države članice sa svoje strane moraju u toj zadaći pomagati;

budući da bi okončanje unutarnjeg tržišta moralo potaknuti veće sudjelovanje Zajednice na skupovima i u radu međunarodnih organizacija vezano za prehrambene proizvode te u bilateralnim odnosima,

DONIJELO JE OVU DIREKTIVU:

Članak 1.

1.   Države članice poduzimaju potrebne mjere da omoguće svojim nadležnim službama i tijelima da surađuju s Komisijom i pruže joj potrebnu pomoć u znanstvenom razmatranju pitanja od javnog interesa vezano za hranu, posebno na području javnog zdravstva, kroz discipline kao što su one povezane s medicinom, prehranom, toksikologijom, biologijom, higijenom, prehrambenom tehnologijom, biotehnologijom, novom hranom i procesima, procjenom rizika, fizikom i kemijom.

2.

(a) Postupak suradnje iz ove Direktive primjenjuje se kada se aktom Vijeća zatraži mišljenje Znanstvenog odbora za hranu. (b) Kada je potrebno, o primjeni postupka suradnje iz ove Direktive na druga pitanja koja se tiču zaštite zdravlja i sigurnosti osoba, a koja proizlaze iz potrošnje hrane, odlučuje se u skladu s postupkom opisanim u članku 5.

Članak 2.

Svaka država članica imenuje službu ili tijelo koje će biti nadležno za suradnju s Komisijom i za raspodjelu poslova predviđenih člankom 3. odgovarajućim institucijama u državama članicama te o tome obavješćuje Komisiju.

Komisija u Službenom listu Europskih zajednica objavljuje te ažurira popis imenovanih tijela iz prethodnog stavka.

Svako imenovano tijelo šalje Komisiji popis institucija koje sudjeluju u proceduri suradnje u okviru svojih nadležnosti kao i svaku izmjenu tog popisa. Komisija ove informacije prosljeđuje gore navedenim tijelima i ostalim zainteresiranim strankama.

Članak 3.

1.   Najvažnije zadaće koje trebaju obavljati institucije koje sudjeluju u suradnji su one navedene u Prilogu.

2.   U skladu s postupkom utvrđenom u članku 5. donose se sljedeće mjere:

—	uspostava pravila za administrativno provođenje suradnje, uključujući: — mjere kojima se jamči transparentnost preporuka Znanstvenog odbora za hranu, — postupke prezentacije i procjene dokumentacije,

—	utvrđivanje i ažuriranje popisa zadaća i s njima povezanih prioriteta najmanje svakih šest mjeseci.

3.   Zadaće koje se trebaju obaviti u skladu s popisom usvojenim u skladu sa stavkom 2., drugom alinejom, raspodjeljuju se u skladu s postupkom utvrđenim člankom 5. na temelju znanstvene stručnosti i unutar ograničenja određenih dostupnim sredstvima u državama članicama.

Članak 4.

Komisija može, nakon konzultacije sa službama i tijelima spomenutima u članku 2., pozvati institucije iz trećih država da sudjeluju na dobrovoljnoj osnovi u obavljanju zadaća nužnih za postizanje ciljeva ove Direktive, a posebno zadaća navedenih u popisu iz članka 3. stavka 2. druge alineje. Kada neka institucija iz treće države pristane sudjelovati u obavljanju zadaća Komisija to sudjelovanje uzima u obzir pri dodjeli zadaća sukladno članku 3. stavku 3.

Sudjelovanje navedeno u prvom stavku ni u kom slučaju ne znači terećenje proračuna Zajednice.

Članak 5.

Komisiji pomaže Stalni odbor za hranu osnovan Odlukom 69/414/EEZ-a (5), dalje u tekstu „Odbor”.

Predstavnik Komisije podnosi Odboru nacrt mjera koje je potrebno poduzeti. Odbor donosi svoje mišljenje o nacrtu u roku koji može odrediti predsjedatelj prema hitnosti predmeta. Mišljenje se donosi većinom utvrđenom člankom 148. stavkom 2. Ugovora u slučaju odluka koje treba donijeti Vijeće na prijedlog Komisije. Glasovi predstavnika država članica u Odboru procjenjuju se na način utvrđen tim člankom. Predsjedatelj ne glasuje.

Komisija donosi predviđene mjere ako su u skladu s mišljenjem Odbora.

Ako predviđene mjere nisu u skladu s mišljenjem Odbora, ili ako Odbor nije donio mišljenje, Komisija bez oklijevanja podnosi Vijeću prijedlog koji se odnosi na mjere koje je potrebno poduzeti. Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom.

Ako Vijeće ne djeluje nakon isteka razdoblja od tri mjeseca od datuma obraćanja Vijeću, predložene mjere donosi Komisija, osim kada se Vijeće protiv navedenih mjera nije izjasnilo jednostavnom većinom.

Članak 6.

Komisija izvješćuje Europski parlament i Vijeće o strukturama, radovima i djelotvornosti Znanstvenog odbora za hranu u roku od tri godine od provedbe ove Direktive i svake tri godine nakon toga.

Članak 7.

1.   Države članice donose zakone, uredbe i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 1. lipnja 1993. Države članice o tome odmah obavješćuju Komisiju.

Kada države članice donose ove odredbe, te odredbe prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine tog upućivanja određuju države članice.

2.   Države članice Komisiji dostavljaju tekst glavnih odredaba nacionalnog prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.

Članak 8.

Ova je Direktiva upućena državama članicama.

---

(1)  SL C 108, 23.4.1991., str. 7. i SL C 107, 28.4.1992., str. 13.

(2)  SL C 94, 13.2.1992., str. 286. i Odluka od 20.1.1993. (još nije objavljeno u Službenom listu).

(3)  SL C 14, 20.1.1992., str. 6.

(4)  SL L 136, 20.5.1974., str. 1.

(5)  SL L 291, 19.11.1969., str. 9.

---

PRILOG

Najvažnije zadaće koje obavljaju institucije koje sudjeluju u suradnji obuhvaćaju:

—	izradu protokola za procjenu rizika vezano za sastojke hrane te razrada metoda za prehrambenu ocjenu,

—	procjena hranjive vrijednosti prehrane,

—	razmatranje podataka ispitivanja koji su podvrgnuti pravilima Zajednice te sastavljanje mono-dijagrama za procjenu od strane Znanstvenog odbora za hranu,

—	provođenje anketa o unosu hrane, a posebno onih koje su nužne za utvrđivanje i ocjenu uvjeta upotrebe prehrambenih aditiva ili određivanje graničnih vrijednosti ostalih tvari u hrani,

—	provođenje istraživanja o komponentama prehrane u raznim državama članicama ili o biološkim odnosno kemijskim kontaminantima hrane,

—	potpora Komisiji da poštuje međunarodne obveze Zajednice osiguravajući stručnost u pitanjima sigurnosti hrane.

---

15/Sv. 22

HR

Službeni list Europske unije

12

---

31994D0458

---

L 189/84

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

29.06.1994.

---

ODLUKA KOMISIJE

od 29. lipnja 1994.

o administrativnom provođenju suradnje u znanstvenom razmatranju pitanja koja se odnose na hranu

(94/458/EZ)

KOMISIJA EUROPSKIH ZAJEDNICA,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice,

uzimajući u obzir Direktivu Vijeća 93/5/EEZ od 25. veljače 1993. o pomoći Komisiji i suradnji država članica u znanstvenom razmatranju pitanja koja se odnose na hranu (1), a posebno njezin članak 3.,

budući da prva alineja članka 3. stavka 2. Direktive 93/5/EEZ predviđa uspostavljanje pravila administrativnog provođenja suradnje;

budući da su ta pravila sastavljena za različite namjene;

budući da je potrebno sastaviti detaljnija pravila o postupcima u raznim fazama suradnje;

budući da je također potrebno utvrditi detaljne postupke suradnje između tijela i službi koje su imenovale države članice;

budući da je nužno zajamčiti veću transparentnost preporuka Znanstvenog odbora za hranu;

budući da su mjere utvrđene ovom Odlukom u skladu s mišljenjem Stalnog odbora za hranu,

DONIJELA JE OVU ODLUKU:

Članak 1.

Ovom se Odlukom utvrđuju pravila za administrativno provođenje suradnje između država članica i Komisije u znanstvenom razmatranju pitanja koja se odnose na hranu u skladu s Direktivom 93/5/EEZ.

Članak 2.

1.   U suradnji sa službama ili tijelima koje su imenovale države članice u skladu sa stavkom 1. članka 2. Direktive 93/5/EEZ Komisija treba barem svakih šest mjeseci pripremiti nacrt odluke kojom se utvrđuje i obnavlja popis zadaća i njima srodnih prioriteta u smislu druge alineje stavka 2.članka 3. Direktive 93/5/EEZ.

2.   U nacrtu se razlikuju pitanja koja spadaju u točku (a) stavka 2. članka 1. Direktive 93/5/EEZ i ona koja spadaju u točku (b) stavka 2. članka 1.

Članak 3.

1.   Pri imenovanju službe ili tijela iz članka 2. Direktive 93/5/EEZ svaka država članica navodi jednu službu ili tijelo zajedno s imenom i adresom osobe/tijela za vezu s Komisijom i ostalim državama članicama.

2.   Država članica odmah obavješćuje Komisiju o svakoj promjeni u podacima iz stavka 1. ovog članka.

Članak 4.

Kada imenovana nacionalna služba ili tijelo predloži sudjelovanje u obavljanju određene zadaće, ona/ono dostavlja popis instituta koji mogu sudjelovati u suradnji, zajedno s:

—	njihovim nazivima i adresama te imenom osobe odgovorne za provedbu zadaće,

—	podacima o njihovim resursima i stručnosti u dotičnom području.

Članak 5.

1.   Komisija osigurava da mišljenja Znanstvenog odbora za hranu, zajedno sa sažetkom razloga za takva mišljenja budu što je prije moguće dostavljena svim zainteresiranim strankama, uključujući imenovane službe i tijela.

2.   Kada fizička ili pravna osoba, institut koji sudjeluje u suradnji, imenovana služba ili tijelo ili Komisija naznači da su informacije ili dokumenti koji će se razmijeniti u okviru znanstvene suradnje povjerljivi, Komisija jamči da su dotične informacije ili dokumenti jasno označeni.

Osobe koje primaju takve informacije ili dokumente dužne su poštivati njihovu povjerljivost.

Na zahtjev imenovane službe ili tijela, Komisija će preispitati status povjerljivosti informacija ili dokumenata, uz savjetovanje sa strankama koje su ih stvorile.

Članak 6.

Odluka o popisu zadaća i njima srodnih prioriteta u drugoj alineji članka 3. stavka 2. Direktive 93/5/EEZ sadržava precizne pojedinosti o sljedećim aspektima:

—	temi rada koji će se provesti,

—	vrsti i opsegu rada,

—	roku u kojem treba završiti rad.

Članak 7.

1.   U suradnji sa službama ili tijelima koja su imenovale države članice u skladu sa stavkom 1. članka 2. Direktive 93/5/EEZ Komisija najmanje svakih šest mjeseci priprema nacrt odluke o raspodjeli zadaća među imenovanim službama i tijelima.

Nakon donošenja odluke, svaka imenovana služba ili tijelo obavješćuje Komisiju o nazivu instituta koji će obavljati određene zadaće. O svakoj promjeni odmah obavješćuje Komisiju.

2.   Mogu se utvrditi primjereni dogovori koji omogućuju izravni kontakt između Komisije i instituta o tehničkim pitanjima, podložni svim uvjetima koje su utvrdile imenovane službe ili tijela.

3.   Kada se imenovanim službama ili tijelima dviju ili više država članica dodijeli ista zadaća, mogu se utvrditi primjereni dogovori koji omogućuju izravni kontakt između instituta od kojih se zatražilo da izvrše takvu zadaću o tehničkim pitanjima, podložni svim uvjetima koje su utvrdile imenovane službe ili tijela.

Članak 8.

1.   Najmanje svakih šest mjeseci svaka imenovana služba ili tijelo prosljeđuje Komisiji izvješće o napretku u izvršenju dodijeljene zadaće. Komisija izvješće upućuje ostalim imenovanim službama ili tijelima.

2.   U dogovoru s imenovanim službama ili tijelima Komisija periodički preispituje zadaće.

Članak 9.

1.   Komisija usko surađuje s imenovanim službama ili tijelima u svim aspektima provedbe Direktive 93/5/EEZ.

2.   Komisija olakšava komunikaciju i razmjenu podataka između Znanstvenog odbora za hranu i imenovanih službi ili tijela o pitanjima koja spadaju u Direktivu 93/5/EEZ.

3.   Komisija može provesti i bilo kakvu dodatnu konzultaciju ako to smatra nužnim i o tome obavješćuje imenovane službe ili tijela.

Članak 10.

Ova je odluka upućena državama članicama.

---

(1)  SL L 52, 4.3.1993., str. 18.

---

15/Sv. 22

HR

Službeni list Europske unije

14

---

31994D0652

---

L 253/29

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

20.09.1994.

---

ODLUKA KOMISIJE

od 20. rujna 1994.

o utvrđivanju popisa i podjele zadaća koje trebaju poduzeti države članice u okviru suradnje u znanstvenom razmatranju pitanja koja se odnose na hranu

(94/652/EZ)

KOMISIJA EUROPSKIH ZAJEDNICA,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice,

uzimajući u obzir Direktivu Vijeća 93/5/EEZ od 25. veljače 1993. o pomoći Komisiji i suradnji država članica u znanstvenom razmatranju pitanja koja se odnose na hranu (1), a posebno njezin članak 3.,

budući da Direktiva 93/5/EEZ predviđa pomoć Komisiji i suradnju država članica u znanstvenom razmatranju pitanja koja se odnose na hranu; budući da su Odlukom Komisije 94/458/EZ (2) utvrđena pravila administrativnog provođenja suradnje u znanstvenom razmatranju pitanja koja se odnose na hranu;

budući da članak 3. Direktive 93/5/EEZ predviđa utvrđivanje i obnavljanje popisa zadaća koje će se poduzeti u okviru znanstvene suradnje barem jednom u šest mjeseci, te srodnih prioriteta tih zadaća, kao i podjelu tih zadaća između država članica;

budući da bi popis zadaća trebalo utvrditi i obnavljati uzimajući u obzir potrebe zaštite javnog zdravlja unutar Zajednice i zahtjeve zakonodavstva Zajednice u sektoru prehrambenih proizvoda;

budući da bi zadaće trebalo podijeliti uzimajući u obzir znanstvenu stručnost i raspoloživa sredstva u državama članicama, a posebno u institutima koji će sudjelovati u znanstvenoj suradnji;

budući da su mjere utvrđene ovom Odlukom u skladu s mišljenjem Stalnog odbora za hranu,

DONIJELA JE OVU ODLUKU:

Članak 1.

U Prilogu ovoj Odluci donosi se popis zadaća koje treba poduzeti u okviru suradnje država članica u znanstvenom razmatranju pitanja koja se odnose na hranu te podjela tih zadaća između država članica.

Članak 2.

Svaka služba ili tijelo koje države članice imenuju u skladu s člankom 2. Direktive 93/5/EEZ odmah obavješćuju Komisiju o nazivima instituta koji će obaviti dodijeljene zadaće iz Priloga. Odmah obavješćuju Komisiju o svakoj promjeni.

Članak 3.

Najkasnije do 1. siječnja 1995. te svakih šest mjeseci nakon toga, svaka služba ili tijelo koje su imenovale države članice u skladu s člankom 2. Direktive 93/5/EEZ prosljeđuju Komisiji izvješće o napredovanju u izvršenju zadaća koje su joj/mu dodijeljene.

Članak 4.

Ova je Odluka upućena državama članicama.

---

(1)  SL L 52, 4.3.1993., str. 18.

(2)  SL L 189, 23.7.1994., str. 84.

---

PRILOG

Popis zadaća koje trebaju poduzeti države članice u okviru suradnje u znanstvenom razmatranju pitanja koja se odnose na hranu

Predmet teme i opseg zadaće	Države članice kojima je zadaća dodijeljena	Rok za završetak
1.   Aromatične tvari
1.1.   Kemijski definirane aromatične tvari	Danska (koordinator)	30. lipnja 1997.
Priprema izvješća za ocjenu sigurnosti kemijski definiranih aromatičnih tvari	Njemačka, Španjolska, Francuska, Italija, Nizozemska, Ujedinjena Kraljevina
Osnivanje i održavanje fizičke i elektroničke datoteke dostupnih toksikoloških podataka i podataka o izloženosti za ispitivane tvari.
2.   Mikrobiologija
2.1.   Mikrobiološki kriteriji	Francuska (koordinator)	30. rujna 1995.
Uspoređivanje znanstvenih i metodoloških podataka s ciljem procjene mikrobioloških rizika kod pojedinih prehrambenih proizvoda.	Belgija, Danska, Njemačka, Grčka, Španjolska, Irska, Italija, Nizozemska, Portugal, Ujedinjena Kraljevina
2.2.   Studije povezane s nadzorom temperature	Ujedinjena Kraljevina (koordinator)	30. lipnja 1995.
Studija ponašanja patogenih mikroorganizama tijekom vremena i na raznim temperaturama u više vrsta hrane koje bi mogle podržavati rast takvih organizama	Danska, Njemačka, Grčka, Španjolska, Francuska, Irska, Nizozemska
3.   Kontaminanti
3.1.   Opća pitanja	Italija, Ujedinjena Kraljevina (cjelokupni koordinatori)	30. lipnja 1997.
3.1.1.   Neplanirana i hitna pitanja	Belgija, Danska, Njemačka, Grčka, Španjolska, Francuska, Irska, Luksemburg, Nizozemska, Portugal
Usklađivanje prikupljanja podataka u državama članicama koji su potrebni da Znanstveni odbor za hranu procijeni rizik kao odgovor na neplanirana i hitna pitanja koja se odnose na kontaminaciju hrane
3.2.   Posebna pitanja
Priprema izvješća Znanstvenom odboru za hranu za procjenu posebnih kontaminanata, s posebnim osvrtom na izloženost hrane u svakoj državi članici
3.2.1.   Aflatoksini	Ujedinjena Kraljevina (koordinator) Belgija, Danska, Njemačka, Španjolska, Francuska, Irska, Italija, Nizozemska, Portugal	31. prosinca 1995.
3.2.2.   Okratoksin A	Danska (koordinator) Belgija, Njemačka, Španjolska, Francuska, Irska, Italija, Nizozemska, Ujedinjena Kraljevina	31. prosinca 1995.
3.2.3.   Nitrati	Španjolska (koordinator) Belgija, Danska, Njemačka, Francuska, Irska, Italija, Nizozemska, Portugal, Ujedinjena Kraljevina	31. srpnja 1995.
3.2.4.   Kadmij	Italija (koordinator) Belgija, Danska, Njemačka, Grčka, Španjolska, Francuska, Irska, Nizozemska, Ujedinjena Kraljevina	31. srpnja 1995.
4.   Procjena unosa i izloženosti
4.1.   Studija baza podataka o potrošnji hrane u Europskoj uniji	Irska (koordinator)	31. srpnja 1995.
Poboljšanje saznanja o potrošnji hrane s ciljem zaštite javnog zdravlja razmjenama podataka iz baza podataka, te suradnjom voditelja tih baza podataka.	Belgija, Danska, Španjolska, Francuska, Italija, Nizozemska, Ujedinjena Kraljevina

---

15/Sv. 22

HR

Službeni list Europske unije

17

---

31999L0044

---

L 171/12

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

25.05.1999.

---

DIREKTIVA 1999/44/EZ EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA

od 25. svibnja 1999.

o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu

EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 95.,

uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),

uzimajući u obzir mišljenje Gospodarskog i socijalnog odbora (2),

u skladu s postupkom utvrđenim u članku 251. Ugovora s obzirom na zajednički tekst koji je Odbor za mirenje odobrio 18. svibnja 1999. (3),

(1)	Budući da se u članku 153. stavcima 1. i 3. Ugovora utvrđuje da bi Zajednica trebala doprinijeti postizanju visoke razine zaštite potrošača putem mjera koje usvaja u skladu s njegovim člankom 95.;

(2)

Budući da unutarnje tržište obuhvaća područje bez unutarnjih granica na kojem je zajamčeno slobodno kretanje roba, osoba, usluga i kapitala; budući da se slobodno kretanje roba ne odnosi samo na poslovne transakcije nego i na privatne transakcije pojedinaca; budući da to podrazumijeva da potrošači s prebivalištem u jednoj državi članici trebaju biti u stanju slobodno kupovati robu na državnom području druge države članice na osnovi minimalnog broja jednoobraznih poštenih pravila koja uređuju prodaju robe široke potrošnje;

(3)	Budući da su zakoni država članica koji se odnose na prodaju robe široke potrošnje prilično različiti, iz čega proizlazi da se nacionalna tržišta robe široke potrošnje međusobno razlikuju i da tržišna utakmica među trgovcima može biti narušena;

(4)

Budući da potrošači koji žele iskoristiti prednosti velikog tržišta kupujući robu i u drugim državama članicama, a ne samo u državi svojeg boravišta, imaju bitnu ulogu u dovršavanju izgradnje unutarnjeg tržišta; budući da treba spriječiti umjetno obnavljanje granica i razbijanje tržišta u izolirane cjeline; budući da su mogućnosti dostupne potrošačima znatno proširene novim komunikacijskim tehnologijama koje omogućuju lak pristup distribucijskim sustavima u drugim državama članicama ili u trećim zemljama; budući da u pomanjkanju minimalne usklađenosti pravila koja uređuju uvjete prodaje robe široke potrošnje postoje rizici da razvoj prodaje robe putem novih tehnologija daljinske komunikacije bude spriječen;

(5)	Budući da će se stvaranjem minimalnog broja zajedničkih pravila potrošačkog prava, koja vrijede bez obzira na to gdje se roba unutar Zajednice kupuje, ojačati povjerenje potrošača i omogućiti im da iskoriste unutarnje tržište najbolje što je moguće;

(6)

Budući da se glavne poteškoće na koje potrošači nailaze i glavni izvor sporova s trgovcima odnose na neusklađenost robe s ugovorom; budući da je zbog toga primjereno približiti nacionalna zakonodavstva koja u tom pogledu uređuju prodaju robe široke potrošnje, a da se pritom ipak ne krše odredbe i načela nacionalnog prava o ugovornoj i izvanugovornoj odgovornosti;

(7)

Budući da roba mora, prije svega, biti u skladu s ugovornim specifikacijama; budući da se načelo usklađenosti s ugovorom može smatrati zajedničkim u raznim nacionalnim pravnim tradicijama; budući da u nekim nacionalnim pravnim tradicijama nije moguće osloniti se samo na to načelo da bi se osigurala minimalna razina zaštite potrošača; budući da bi, posebno kod takvih nacionalnih pravnih tradicija, dodatne zakonske odredbe na nacionalnoj razini bile korisne kako bi se osigurala zaštita potrošača u slučajevima kada stranke ne dogovore nikakve posebne ugovorne uvjete ili kada stranke sklope ugovorne uvjete ili sporazume u kojima se od prava potrošača izravno ili neizravno odustaje ili se ona ograničavaju i koji, u mjeri u kojoj ta prava proizlaze iz ove Direktive, nisu obvezujući za potrošača;

(8)

Budući da je, kako bi se olakšala primjena načela usklađenosti s ugovorom, korisno uvesti oborivu pretpostavku o usklađenosti s ugovorom koja obuhvaća većinu uobičajenih situacija; budući da ta pretpostavka ne ograničava načelo slobode ugovaranja; budući da, k tome, u odsutnosti posebnih ugovornih uvjeta, kao i kad se primjenjuje klauzula o minimalnoj zaštiti, elementi spomenuti u toj pretpostavci mogu se koristiti kod utvrđivanja neusklađenosti robe s ugovorom; budući da kvaliteta i funkcionalnost robe koje potrošači mogu razumno očekivati ovisi između ostalog i o tome je li roba nova ili rabljena; budući da su elementi koji se navode u pretpostavci kumulativni; budući da, ako su okolnosti slučaja takve da bilo koji pojedinačni element čine očito neprikladnim, preostali elementi pretpostavke unatoč tome ostaju i nadalje primjenjivi;

(9)

Budući da za usklađenost robe s ugovorom trgovac treba biti odgovoran izravno potrošaču; budući da je to rješenje tradicionalno uključeno u pravni poredak država članica; budući da unatoč tomu trgovac treba imati slobodu da, u skladu s nacionalnim pravom, iskoristi pravne lijekove protiv proizvođača, prethodnog trgovca u istom ugovornom lancu ili bilo kojeg drugog posrednika, osim ako se odrekao toga prava; budući da ova Direktiva ne utječe na načelo slobode sklapanja ugovora između trgovca, proizvođača, prethodnog prodavača ili bilo kojeg drugog posrednika; budući da pravila koja određuju protiv koga i kako trgovac može ostvariti zaštitu svojih prava treba odrediti nacionalnim pravom;

(10)	Budući da bi, u slučaju neusklađenosti robe s ugovorom, potrošač trebao imati pravo na besplatno dovođenje robe u stanje usklađenosti s ugovorom, birajući bilo popravak bilo zamjenu, ili, ako to izostane, na umanjenje cijene ili na razvrgnuće ugovora;

(11)

Budući da potrošač od trgovca kao prvo može tražiti popravak ili zamjenu robe, osim ako su takva rješenja neprikladna ili nisu u razmjeru s vrijednošću; budući da pitanje nerazmjera treba objektivno utvrditi; budući da rješenje ne bi bilo u razmjeru s vrijednošću ako bi nametalo, u usporedbi s drugim rješenjem, nerazumne troškove; jer da bi se moglo utvrditi da su troškovi nerazumni, troškovi jednog rješenja moraju biti znatno viši od troškova koje bi zahtijevalo drugo rješenje;

(12)	Budući da u slučajevima neusklađenosti trgovac uvijek može ponuditi potrošaču, kao nagodbu, bilo koji pravni lijek koji mu je na raspolaganju; budući da je na potrošaču da odluči hoće li prihvatiti ili odbaciti taj prijedlog;

(13)

Budući da bi, kako bi se omogućilo potrošačima da iskoriste prednosti unutarnjeg tržišta i kupuju robu široke potrošnje u drugim državama članicama, trebalo preporučiti da, u interesu potrošača, proizvođači robe široke potrošnje koja se prodaje u više država članica proizvodu prilože popis s barem jednom adresom na koju se može obratiti u svakoj državi članici u kojoj se taj proizvod prodaje;

(14)	Budući da upućivanja na rok isporuke ne podrazumijevaju da države članice moraju promijeniti svoja pravila o prijelazu rizika;

(15)	Budući da države članice mogu predvidjeti da svaki povrat novca potrošaču može biti umanjen uzimajući u obzir korist koju je potrošač imao od robe od kada mu je bila isporučena; budući da se detaljni postupak o tome kako se izvršava raskid ugovora može utvrditi u nacionalnom pravu;

(16)	Budući da zbog specifične prirode rabljene robe uglavnom nije moguće izvršiti zamjenu; budući da, stoga, za tu robu pravo potrošača na zamjenu općenito nije dostupno; budući da za takvu robu države članice mogu omogućiti strankama ugovaranje kraćih razdoblja odgovornosti;

(17)

Budući da je uputno ograničiti razdoblje u kojem je trgovac odgovoran za bilo kakvu neusklađenost koja postoji u trenutku isporuke robe; budući da države članice mogu također propisati ograničenje razdoblja u kojem potrošači mogu iskoristiti svoja prava, pod uvjetom da istek takvog razdoblja nije unutar roka od dvije godine od trenutka isporuke; budući da tamo gdje, prema nacionalnom zakonodavstvu, vrijeme od kojeg počinje ograničeno razdoblje odgovornosti nije vrijeme isporuke robe, ukupno trajanje ograničenog razdoblja propisano nacionalnim pravom ne može biti kraće od dvije godine od trenutka isporuke;

(18)

Budući da države članice mogu predvidjeti suspenziju ili prekid razdoblja tijekom kojeg bilo kakva neusklađenost mora postati očita i, kada je to primjenjivo i u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom, vremensko ograničenje u slučaju popravka, zamjene ili pregovora između trgovca i potrošača radi postizanja prijateljske nagodbe;

(19)

Budući da državama članicama treba biti dopušteno da određuju rok u kojem potrošač mora obavijestiti trgovca o bilo kakvoj neusklađenosti; budući da države članice mogu osigurati višu razinu zaštite potrošača time što neće uvesti takvu obvezu; budući da u svakom slučaju, na cijelom području Zajednice potrošači trebaju imati na raspolaganju rok od najmanje 2 mjeseca u kojem mogu obavijestiti trgovca o postojanju neusklađenosti;

(20)

Budući da bi se države članice trebale zaštititi da utvrđivanjem takvog roka ne stave u nepovoljan položaj potrošače koji kupuju izvan granica svoje zemlje; budući da sve države članice trebaju obavijestiti Komisiju kako one provode ovu odredbu; budući da Komisija treba pratiti utjecaj koji raznolika primjena ove odredbe ima na potrošače i na unutarnje tržište; budući da bi obavijesti koje se odnose na primjenu ove odredbe od strane država članica trebale biti dostupne drugim državama članicama i potrošačima i udrugama potrošača na cijelom području Zajednice i da zbog toga u Službenom listu Europskih zajednica treba objaviti kratak pregled stanja u svim državama;

(21)

Budući da je, za pojedine kategorije robe, česta praksa kod trgovaca i proizvođača da nude jamstva za proizvode za slučaj bilo kakvog nedostatka koji postane očit unutar određenog razdoblja; budući da takva praksa može stimulirati tržišnu utakmicu; budući da, premda takva jamstva predstavljaju zakonite marketinške alate, ona ne smiju potrošače dovoditi u zabludu; budući da, kako bi se osiguralo da potrošači ne budu dovedeni u zabludu, jamstva trebaju sadržavati određene informacije, uključujući i izjavu da to jamstvo nema utjecaja na zakonska prava potrošača;

(22)

Budući da stranke ne mogu međusobnim sporazumom ograničiti niti otkloniti prava koja su zajamčena potrošačima jer bi u suprotnom slučaju bila zapriječena zajamčena pravna zaštita; budući da se ovo načelo također treba primjenjivati i na klauzule koje impliciraju da je potrošač bio svjestan neke neusklađenosti u pogledu robe koja je postojala u trenutku sklapanja ugovora; budući da se zaštita zajamčena potrošačima prema ovoj Direktivi ne smije smanjivati na temelju činjenice da je kao pravo primjenjivo na ugovor izabrano pravo države nečlanice;

(23)

Budući da se iz zakonodavstva i sudske prakse u ovom području vidi da se u raznim državama članicama pridaje sve veća važnost osiguranju visoke razine zaštite potrošača; budući da bi, s obzirom na taj trend i iskustava stečena u primjeni ove Direktive, moglo biti potrebno predvidjeti još opsežnije usklađivanje, posebno tako da se predvidi izravna odgovornost proizvođača za nedostatke za koje je odgovoran;

(24)	Budući da državama članicama treba biti dopušteno usvajanje ili zadržavanje na snazi strožih odredaba u području na koje se odnosi ova Direktiva kako bi se osigurala i viša razina zaštite potrošača;

(25)

Budući da, prema preporuci Komisije od 30. ožujka 1998. o načelima primjenjivima na tijela odgovorna za izvansudsku nagodbu kod potrošačkih sporova (4), države članice mogu osnivati tijela koja osiguravaju nepristrano i učinkovito rješavanje reklamacija u nacionalnom i prekograničnom kontekstu i koja potrošači mogu koristiti kao posrednike;

(26)	Budući da je, u svrhu zaštite zajedničkih interesa potrošača, prikladno ovu Direktivu dodati na popis direktiva sadržanih u Prilogu Direktivi 98/27/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. svibnja 1998. o sudskim nalozima za zaštitu interesa potrošača (5),

DONIJELI SU OVU DIREKTIVU:

Članak 1.

Područje primjene i definicije

1.   Svrha je ove Direktive približavanje zakona i drugih propisa država članica u odnosu na određene aspekte prodaje robe široke potrošnje i povezana jamstva radi osiguranja minimalne razine zaštite potrošača u kontekstu unutarnjeg tržišta.

2.   Za potrebe ove Direktive:

(a)	potrošač: znači bilo koja fizička osoba koja, u ugovorima na koje se odnosi ova Direktiva, djeluje u svrhe koje nisu u vezi s njegovom poslovnom niti profesionalnom djelatnošću;

(b)	roba široke potrošnje: znači svaki materijalni prenosivi predmet, osim: — robe koja se prodaje putem prisilnog izvršenja sudskog naloga ili na drugi način prema zakonskom ovlaštenju, — vode i plina kada nisu pakirani za prodaju u točno određenom volumenu ili količini, — električnu struju;

(c)	trgovac: znači bilo koja fizička ili pravna osobu koja, prema ugovoru, prodaje robu široke potrošnje u okviru svoje poslovne ili profesionalne djelatnosti;

(d)	proizvođač: znači onaj koji je izradio robu široke potrošnje, uvoznik robe široke potrošnje na područje Zajednice ili bilo koja osoba koja se predstavlja kao proizvođač time što na robu široke potrošnje stavlja svoje ime, zaštitni znak ili drugi razlikovni znak;

(e)	jamstvo: znači bilo koja obveza koju trgovac preuzme prema potrošaču, bez dodatnih troškova, da će izvršiti povrat uplaćenog novca ili robu zamijeniti, popraviti ili postupiti s robom na drugi način ako ona ne odgovara specifikaciji navedenoj u izjavi o jamstvu ili u reklamnom oglašavanju te robe;

(f)	popravak: znači dovođenje nekog proizvoda robe široke potrošnje u stanje usklađenosti s prodajnim ugovorom, u slučaju kada je utvrđen nedostatak.

3.   Države članice mogu odrediti da se izraz „roba široke potrošnje” ne odnosi na rabljenu robu koja se prodaje na javnim dražbama kojima potrošači imaju priliku osobno prisustvovati.

4.   Ugovori za isporuku robe široke potrošnje koja se tek proizvodi ili izrađuje također se smatraju prodajnim ugovorima u svrhu ove Direktive.

Članak 2.

Sukladnost s ugovorom

1.   Trgovac mora potrošaču isporučiti robu koja je u skladu s prodajnim ugovorom.

2.   Za robu široke potrošnje podrazumijeva se da je u skladu s ugovorom ako:

(a)	odgovara opisu koji je dao trgovac i imaju osobine robe koju je trgovac predao potrošaču kao uzorak ili model;

(b)	je prikladna za svaku namjenu za koju je potrošač treba i s kojom je upoznao trgovca u trenutku sklapanja ugovora i na koju je trgovac pristao;

(c)	je prikladna za upotrebu u svrhe za koje se proizvodi iste vrste obično koriste;

(d)

pokazuje kakvoću i funkcionalnost kakve su uobičajene za robu iste vrste i koje potrošač može razumno očekivati, s obzirom na prirodu robe i uzimajući u obzir bilo koju od javnih tvrdnji koje je o specifičnim osobinama robe dao trgovac, proizvođač ili njegov predstavnik, posebno prilikom reklamnog oglašavanja ili na etiketama.

3.   Za potrebe ovog članka, ne smatra se da postoji neusklađenost s ugovorom ako je, u trenutku kada je ugovor sklopljen, potrošač bio svjestan ili razumno nije mogao ne biti svjestan neusklađenosti ili ako je neusklađenost uzrokovana materijalima koje je potrošač isporučio.

4.   Trgovac se ne može smatrati odgovornim za javne izjave prema stavku 2. točki (d) ako:

—	dokaže da nije znao, a razumno nije ni mogao znati za tu izjavu,

—	dokaže da je u trenutku sklapanja ugovora ta izjava bila točna, ili

—	dokaže da ta izjava nije mogla utjecati na donošenje odluke o kupnji robe široke potrošnje.

5.   Bilo koja neusklađenost koja proizlazi iz pogrešne ugradnje robe široke potrošnje smatra se ekvivalentnom neusklađenosti robe ako je ugradnja robe jedna od obveza prema prodajnom ugovoru, a robu je ugradio prodavač ili je ugrađena pod njegovim nadzorom. Isto se primjenjuje i u slučaju kada je proizvođač predvidio ugradnju od strane potrošača, i potrošač je izvršio ugradnju, a do pogrešne ugradnje došlo je zbog nedostataka u uputama za ugradnju.

Članak 3.

Prava potrošača

1.   Trgovac je odgovoran potrošaču za bilo kakvo odstupanje koje postoji u trenutku isporuke.

2.   U slučaju neusklađenosti, potrošač ima pravo da mu se roba besplatno dovede u sklad s ugovorom putem popravka ili zamjene, u skladu sa stavkom 3., ili da mu se odobri odgovarajuće umanjenje cijene ili raskid ugovora u odnosu na tu robu, u skladu sa stavcima 5. i 6.

3.   Potrošač od trgovca kao prvo može tražiti popravak robe ili zamjenu robe, u oba slučaja besplatno, osim ako je to nemoguće ili nije u razmjeru s vrijednošću.

Smatra se da ispravljanje pogreške nije u razmjeru s vrijednošću ako trgovcu nameće troškove koji su, u usporedbi s alternativnim rješenjem nerazumni, vodeći računa o tome:

—	koju bi vrijednost roba imala kada ne bi bilo neusklađenosti,

—	značaj neusklađenosti, i

—	bi li alternativno rješenje moglo biti provedeno bez značajnih neugodnosti za potrošača.

Svaki popravak ili zamjena izvršit će se u razumnom roku i bez bilo kakve značajne neugodnosti za potrošača, vodeći računa o prirodi robe i svrsi u koju je ta roba potrošaču potrebna.

4.   Izraz „besplatno” u stavcima 2. i 3. odnosi se na nužne troškove nastale kako bi se proizvod doveo u sklad s ugovorom, posebno na poštanske troškove, troškove rada i materijala.

5.   Potrošač može tražiti odgovarajuće umanjenje cijene ili raskid ugovora:

—	ako potrošač nema pravo ni na popravak niti na zamjenu, ili

—	ako trgovac nije osigurao rješenje u razumnom roku, ili

—	ako trgovac nije osigurao rješenje bez velikih neugodnosti po potrošača.

6.   Potrošač nema pravo na raskid ugovora ako se radi o neznatnoj neusklađenosti.

Članak 4.

Pravo na zaštitu prava

Kada je utvrđena odgovornost zadnjeg trgovca prema potrošaču za neusklađenost do koje je došlo zbog postupka ili propusta proizvođača, prethodnog trgovca u istom ugovornom lancu ili bilo kojeg posrednika, zadnji trgovac ima pravo pokrenuti postupak za zaštitu svojih prava protiv odgovorne osobe ili odgovornih osoba u ugovornom lancu. Odgovorna osoba ili odgovorne osobe protiv kojih zadnji trgovac može pokrenuti postupak za zaštitu svojih prava i na koji način određuje se nacionalnim pravom.

Članak 5.

Rokovi

1.   Trgovac se smatra odgovornim prema članku 3. kada neusklađenost postane očita u roku od dvije godine od datuma isporuke robe. Ako su, prema nacionalnom pravu, prava utvrđena člankom 3. stavkom 2. podložna vremenskom ograničenju, istek tog roka ne može uslijediti prije isteka razdoblja od dvije godine od datuma isporuke.

2.   Države članice mogu predvidjeti da potrošač, kako bi mogao koristiti svoja prava, mora obavijestiti trgovca o neusklađenosti u roku od dva mjeseca od datuma na koji je tu neusklađenost otkrio.

Države članice obavješćuju Komisiju o primjeni ovog stavka. Komisija prati utjecaj postojanja te opcije za države članice na potrošače i na unutarnje tržište.

Najkasnije do 7. siječnja 2003. Komisija priprema izvješće o primjeni ovog stavka od strane država članica. To se izvješće objavljuje u Službenom listu Europskih zajednica.

3.   Ako to nije drukčije predviđeno, za svaki nedostatak koji postane očit u roku od šest mjeseci od isporuke robe smatrat se da je postojao i u trenutku isporuke osim ako je ta pretpostavka u neskladu s prirodom robe ili prirodom neusklađenosti.

Članak 6.

Jamstva

1.   Jamstvo je pravno obvezujuće za ponuđača prema uvjetima utvrđenima u izjavi o jamstvu i povezanom reklamnom oglašavanju,

2.   U jamstvu se:

—	izjavljuje da potrošač ima zakonska prava prema primjenjivom nacionalnom zakonodavstvu koje uređuje prodaju robe široke potrošnje i jasno naglašava da na ta prava to jamstvo nema utjecaja,

—	navodi, jednostavno i razumljivim riječima, sadržaj jamstva i bitne pojedinosti koje je potrebno znati za ostvarivanje prava koja su navedena u jamstvu, kao što su trajanje jamstva i geografsko područje na koji se odnosi, te ime i adresa davatelja jamstva.

3.   Na zahtjev potrošača, jamstvo mu se stavlja na raspolaganje u pisanom obliku ili putem nekog drugog trajnog medija koji mu je dostupan i pristupačan.

4.   Država članica u kojoj se proizvod široke potrošnje prodaje može, u skladu s Ugovorom, odrediti da unutar njezinog državnog područja tekst jamstva bude na jednom jeziku ili na više jezika koje će odrediti među službenim jezicima Zajednice.

5.   Ako neko jamstvo ne odgovara uvjetima iz stavaka 2., 3. ili 4., to ni na koji način ne utječe na njegovu valjanost pa potrošač ipak može računati na jamstvo i tražiti da se ono poštuje.

Članak 7.

Obvezujuća priroda

1.   Bilo kakvi ugovorni uvjeti ili sporazumi sklopljeni s trgovcem prije nego što je trgovcu skrenuta pozornost na postojanje neusklađenosti, a kojima se izravno ili neizravno odriče od ili ograničavaju prava koja proizlaze iz ove Direktive, nisu, kako je predviđeno nacionalnim pravom, obvezujući za potrošača.

Države članice mogu odrediti da, u slučaju rabljene robe široke potrošnje, trgovac i potrošač mogu dogovoriti ugovorne uvjete ili sklopiti sporazume koji previđaju kraće vrijeme odgovornosti trgovca nego što je to utvrđeno u članku 5. stavku 1. Takvo razdoblje ne može biti kraće od jedne godine.

2.   Države članice poduzimaju neophodne mjere kako bi osigurale da potrošačima ne bude uskraćena zaštita koju predviđa ova Direktiva u slučaju da je pravo države nečlanice određeno kao pravo koje se primjenjuje na ugovor u slučaju kada je ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.

Članak 8.

Nacionalno pravo i minimalna zaštita

1.   Prava koja proizlaze iz ove Direktive izvršavaju se ne dovodeći u pitanje ostala prava na koja se potrošač može pozivati prema nacionalnim pravilima koja uređuju ugovornu i neugovornu odgovornost.

2.   Države članice mogu usvojiti ili zadržati na snazi i strože odredbe, spojive s Ugovorom u području na koje se odnosi ova Direktiva, kako bi zajamčile višu razinu zaštite potrošača.

Članak 9.

Države članice poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi obavijestile potrošača o nacionalnom pravu kojim se prenosi ova Direktiva i potiču, gdje je to prikladno, strukovne organizacije da obavješćuju potrošače o njihovim pravima.

Članak 10.

Prilog Direktivi 98/27/EZ dopunjuje se kako slijedi:

Članak 11.

Prenošenje

1.   Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 1. siječnja 2002. One o tome odmah obavješćuju Komisiju.

Kada države članice donose ove mjere, te mjere prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine tog upućivanja određuju države članice.

2.   Države članice Komisiji dostavljaju tekst odredaba nacionalnog prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.

Članak 12.

Preispitivanje

Komisija, najkasnije do 7. srpnja 2006., preispituje primjenu ove Direktive i podnosi izvješće Europskom parlamentu i Vijeću. U izvješću se ispituju, između ostalog, razlozi za uvođenje izravne odgovornosti proizvođača a, ako je to primjereno, prilažu mu se prijedlozi.

Članak 13.

Stupanje na snagu

Ova Direktiva stupa na snagu na dan objavljivanja u Službenom listu Europskih zajednica.

Članak 14.

Ova je Direktiva upućena državama članicama.

---

(1)  SL C 307, 16.10.1996., str. 8.

i SL C 148, 14.5.1998., str. 12.

(2)  SL C 66, 3.3.1997., str. 5.

(3)  Mišljenje Europskog parlamenta od 10. ožujka 1998. (SL C 104, 6.4.1998., str. 30.), Zajedničko stajalište Vijeća od 24. rujna 1998. (SL C 333, 30.10.1998., str. 46.) i Odluka Europskog parlamenta od 17. prosinca 1998. (SL C 98, 9.4.1999., str. 226.). Odluka Europskog parlamenta od 5. svibnja 1999. Odluka Vijeća od 17. svibnja 1999.

(4)  SL L 115, 17.4.1998., str. 31.

(5)  SL L 166, 11.6.1998., str. 51.

---

15/Sv. 22

HR

Službeni list Europske unije

22

---

32001F0413

---

L 149/1

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

28.05.2001.

---

OKVIRNA ODLUKA VIJEĆA

od 28. svibnja 2001.

o borbi protiv prijevara i krivotvorenja bezgotovinskih sredstava plaćanja

(2001/413/PUP)

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o Europskoj uniji, a posebno njegov članak 34. stavak 2. točku (b),

uzimajući u obzir inicijativu Komisije (1),

uzimajući u obzir mišljenje Europskog parlamenta (2),

budući da:

(1)	Prijevare i krivotvorenje bezgotovinskih sredstava plaćanja često se odvijaju u međunarodnim razmjerima.

(2)	Posao koji su obavile različite međunarodne organizacije (npr. Vijeće Europe, Skupina G8, OECD, Interpol i UN) važan je, ali ga je potrebno dopuniti djelovanjem Europske unije.

(3)

Vijeće smatra da ozbiljnost i razvoj određenih oblika prijevare povezane s bezgotovinskim sredstvima plaćanja zahtijevaju cjelovita rješenja. Preporuka br. 18 Plana djelovanja za borbu protiv organiziranoga kriminala (3), koju je odobrilo Europsko vijeće u Amsterdamu 16. i 17. lipnja 1997., kao i točka 46. plana djelovanja Vijeća i Komisije o provođenju odredaba Ugovora iz Amsterdama u području slobode, sigurnosti i pravde (4), koji je odobrilo Europsko vijeće u Beču 11. i 12. prosinca 1998., zahtijevaju djelovanje vezano uz to pitanje.

(4)

Budući da ciljeve ove Okvirne odluke, to jest osiguranje da se prijevare i krivotvorenja koji se tiču svih oblika bezgotovinskih sredstava plaćanja priznaju kao kaznena djela te da podliježu istim učinkovitim, proporcionalnim i odvraćajućim sankcijama u svim državama članicama, države članice ne mogu uspješno ostvariti s obzirom na međunarodnu dimenziju tih kaznenih djela, nego ih je stoga moguće djelotvornije postići na razini Unije, Unija može usvojiti mjere, u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim člankom 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim tim člankom, ova Okvirna odluka ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(5)

Ova bi Okvirna odluka trebala pomoći u borbi protiv prijevara i krivotvorenja koji se tiču bezgotovinskih sredstava plaćanja zajedno s drugim instrumentima koje je Vijeće već dogovorilo, kao što su Zajednička akcija 98/428/PUP o stvaranju Europske pravosudne mreže (5), Zajednička akcija 98/733/PUP prema kojoj se pripadanje kriminalnoj organizaciji u državama članicama Europske unije smatra kaznenim djelom (6), Zajednička akcija 98/699/PUP o pranju novca, identificiranju, sljedivosti, zamrzavanju, pljenidbi i konfiskaciji sredstava i imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom (7), kao i Odluka od 29. travnja 1999. o proširenju ovlasti Europola na krivotvorenje novca i sredstava plaćanja (8).

(6)	Komisija je 1. srpnja 1998. Vijeću dostavila priopćenje pod nazivom „Okvir mjera u borbi protiv prijevare i krivotvorenja bezgotovinskih sredstava plaćanja”, u kojem se zalaže za politiku na razini Unije kojom bi se obuhvatili i preventivni i represivni aspekti tog problema.

(7)	Priopćenje sadržava nacrt Zajedničke akcije, što je jedan od elemenata tog cjelovitog pristupa i predstavlja polaznu točku za ovu Okvirnu odluku.

(8)	Potrebno je da se opisom različitih oblika ponašanja koji u vezi s prijevarom i krivotvorenjem bezgotovinskih sredstava plaćanja zahtijevaju kriminalizaciju obuhvati čitav niz aktivnosti koje zajedno u tom pogledu predstavljaju opasnost od organiziranog kriminala.

(9)	Potrebno je da su ti oblici ponašanja klasificirani kao kaznena djela u svim državama članicama te da se osiguraju učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće sankcije za fizičke i pravne osobe koje su počinile takva kaznena djela ili su odgovorne za njih.

(10)	Zaštitom kaznenim zakonodavstvom, u prvom redu instrumenata plaćanja koja imaju poseban oblik zaštite od imitacije ili zloupotrebe, želi se potaknuti gospodarske subjekte da za instrumente plaćanja koje izdaju osiguraju tu zaštitu te da na taj način tom instrumentu dodaju preventivni element.

(11)	Potrebno je da si države članice međusobno osiguraju uzajamnu pomoć u najvećoj mogućoj mjeri te da se savjetuju u slučaju kada dvije ili više država članica ima nadležnost za isto kazneno djelo,

DONIJELO JE OVU OKVIRNU ODLUKU:

Članak 1.

Definicije

Za potrebe ove Okvirne odluke:

(a)

„Instrument plaćanja” znači fizički instrument, osim zakonskog sredstva plaćanja (novčanice i kovanice), koji zbog svoje specifične prirode sam ili zajedno s nekim drugim instrumentom (plaćanja) vlasniku ili korisniku omogućuje prijenos novca ili novčanih vrijednosti, na primjer, kreditne kartice, euroček kartice, druge kartice koje izdaju financijske institucije, putnički čekovi, euro-čekovi, drugi čekovi i mjenice, a koji je zaštićen od imitacije ili zlouporabe, na primjer izvedbom, kodiranjem ili potpisom;

(b)	„Pravna osoba” znači bilo koji subjekt koji ima takav položaj prema mjerodavnom pravu, osim država ili ostalih javnih tijela koja obnašaju državnu vlast te javnih međunarodnih organizacija.

Članak 2.

Kaznena dijela vezana uz instrumente plaćanja

Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da se sljedeći oblici ponašanja smatraju kaznenim djelom ako se počine namjerno, barem u vezi s kreditnim karticama, euroček karticama, drugim karticama koje izdaju financijske institucije, putničkim čekovima, euro-čekovima, drugim čekovima i mjenicama:

(a)	krađa ili neko drugo protupravno prisvajanje instrumenta plaćanja;

(b)	krivotvorenje ili falsificiranje instrumenta plaćanja s namjerom zloporabe;

(c)	primanje, nabava, prijevoz, prodaja ili prijenos na drugu osobu te posjedovanje ukradenog ili na koji drugi način protupravno prisvojenog ili krivotvorenog ili falsificiranog instrumenta plaćanja s namjerom zloporabe;

(d)	zloporaba ukradenog ili na koji drugi način protupravno prisvojenog ili krivotvorenog ili falsificiranog instrumenta plaćanja.

Članak 3.

Kaznena djela povezana s računalima

Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da se sljedeći oblici ponašanja smatraju kaznenim djelom ako su počinjeni s namjerom:

obavljanje ili uzrokovanje prijenosa novca ili novčane vrijednosti koje uzrokuje nedopušten gubitak imovine neke druge osobe, s namjerom priskrbljivanja nedopuštene ekonomske koristi za osobu koja je počinila to kazneno djelo ili za neku treću stranu: — bespravnim unošenjem, mijenjanjem, brisanjem ili prikrivanjem računalnih podataka, posebno podataka o identitetu, ili — bespravnim ometanjem funkcioniranja računalnog programa ili sustava.

Članak 4.

Kaznena djela povezana s posebno prilagođenim uređajima

Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da se sljedeći oblici ponašanja, ako su počinjeni s namjerom, smatraju kaznenim djelom:

krivotvorena izrada, primanje, nabava, prodaja ili prijenos na drugu osobu ili posjedovanje: — instrumenata, predmeta, računalnih programa i svakog drugog sredstva posebno prilagođenog za počinjenje bilo kojega kaznenog djela iz članka 2. točke (b), — računalnih programa čija je namjena počinjenje bilo kojega kaznenog djela iz članka 3.

Članak 5.

Sudjelovanje, poticanje i pokušaj

Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da je sudjelovanje u ponašanju iz članaka 2., 3. i 4. ili poticanje na takvo ponašanje ili pokušaj ponašanja iz članka 2. točaka (a), (b) i (d) i članka 3. kažnjivo.

Članak 6.

Kazne

Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da su ponašanja iz članaka 2. i 5. kažnjiva učinkovitim, proporcionalnim i odvraćajućim kaznama, uključujući, barem u težim slučajevima, kazne vezane uz lišavanje slobode koje mogu dovesti do izručenja.

Članak 7.

Odgovornost pravnih osoba

1.   Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da pravne osobe mogu odgovarati za ponašanje iz članka 2. točaka (b), (c) i (d) i članaka 3. i 4. koje je u njihovu korist počinila bilo koja osoba na rukovodećem položaju u toj pravnoj osobi, koja djeluje pojedinačno ili kao dio nekog tijela te pravne osobe, na temelju:

—	prava zastupanja pravne osobe, ili

—	prava na donošenje odluka u ime pravne osobe, ili

—	prava provođenja kontrole unutar pravne osobe,

kao i za sudjelovanje u svojstvu pomagača ili poticatelja u počinjenju takvoga kaznenog djela.

2.   Osim slučajeva predviđenih stavkom 1., svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da pravna osoba može odgovarati, ako je počinjenje djela iz članka 2. točaka (b), (c) i (d) i članaka 3. i 4. bilo omogućeno nedostatkom nadzora ili kontrole od strane osobe iz stavka 1. u korist te pravne osobe, a počinila ga je osoba koja je u nadležnosti te pravne osobe.

3.   Odgovornost pravne osobe u skladu sa stavcima 1. i 2. ne isključuje kazneni postupak protiv fizičkih osoba koje su počinile djela, poticale na djela ili pomagale u djelima iz članka 2. točaka (b), (c) i (d) te članaka 3. i 4.

Članak 8.

Sankcije za pravne osobe

1.   Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da se pravna osoba koju se smatra odgovornom u skladu s člankom 7. stavkom 1. kazni učinkovitim, proporcionalnim i odvraćajućim sankcijama, koje uključuju kaznene i druge novčane kazne te mogu uključivati druge sankcije, na primjer:

(a)	oduzimanje prava na javne povlastice ili pomoć;

(b)	privremeno ili trajno oduzimanje dozvole za obavljanje poslovnih djelatnosti;

(c)	stavljanje pod sudski nadzor;

(d)	sudski nalog za likvidaciju.

2.   Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da se pravna osoba koju se smatra odgovornom u skladu s člankom 7. stavkom 2. kazni učinkovitim, proporcionalnim i odvraćajućim sankcijama ili mjerama.

Članak 9.

Sudska nadležnost

1.   Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi odredila svoju sudsku nadležnost za kaznena djela iz članaka 2., 3., 4. i 5. kada je takvo djelo počinjeno:

(a)	u cijelosti ili dijelom unutar njezinog državnog područja, ili

(b)	od strane njezina državljanina, pod uvjetom da se pravom te države članice može zahtijevati da takvo djelo bude kažnjivo i u državi u kojoj je počinjeno; ili

(c)	u korist pravne osobe koja ima sjedište na njezinom državnom području.

2.   Podložno članku 10., svaka država članica može odlučiti ne primijeniti, ili primijeniti samo u posebnim slučajevima ili okolnostima, pravilo o sudskoj nadležnosti utvrđeno:

—	stavkom 1. točkom (b),

—	stavkom 1. točkom (c).

3.   Države članice na odgovarajući način obavješćuju Glavno tajništvo Vijeća kada odluče primijeniti stavak 2., prema potrebi s naznakom u kojim se posebnim slučajevima ili okolnostima ta odluka primjenjuje.

Članak 10.

Izručenje i progon

1.

(a) Svaka država članica koja, prema svojem pravu, ne izručuje svoje državljane poduzima potrebne mjere kako bi uspostavila sudsku nadležnost nad kaznenim djelima predviđenim člancima 2., 3., 4. i 5. kada ih počine njezini državljani izvan njezinog državnog područja. (b) Svaka država članica, ako se smatra da je neki njezin državljanin u nekoj drugoj državi članici počinio kazneno djelo koje uključuje ponašanje predviđeno u člancima 2., 3., 4. ili 5. te tu osobu ne izruči drugoj državi članici isključivo na temelju njezina državljanstva, predmet predaje svojim nadležnim tijelima u svrhu progona, ako je to potrebno. Kako bi se omogućio progon, potrebno je proslijediti sve dosjee, informacije i dokazni materijal vezan uz to kazneno djelo sukladno postupcima utvrđenima člankom 6. stavkom 2. Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957. Država članica koja je zatražila izručenje mora biti obaviještena o pokretanju progona te o njegovu ishodu.

2.   U smislu ovog članka, pojam „državljanin” države članice tumači se u skladu s bilo kojom izjavom koju je ta država dala na temelju članka 6. stavka 1. točaka (b) i (c) Europske konvencije o izručenju.

Članak 11.

Suradnja između država članica

1.   U skladu s primjenjivim konvencijama, višestranim ili dvostranim sporazumima ili dogovorima, države članice jedna drugoj pružaju najveću moguću pomoć u vezi s postupcima vezanim uz kaznena djela predviđena ovom Okvirnom odlukom.

2.   Ako je više država članica nadležno za kaznena djela predviđena ovom Okvirnom odlukom, one jedna drugu savjetuju kako bi uskladile svoje djelovanje s ciljem djelotvornog progona.

Članak 12.

Razmjena informacija

1.   Države članice određuju operativna središta za vezu ili mogu koristiti postojeće operativne strukture za razmjenu informacija i za kontakte među državama članicama za potrebe primjene ove Okvirne odluke.

2.   Svaka država članica obavještava Glavno tajništvo Vijeća i Komisiju o svojem uredu ili uredima koji služe kao kontakt točke u skladu sa stavkom 1. Glavno tajništvo obavještava ostale države članice o tim kontakt točkama.

Članak 13.

Teritorijalna primjena

Ova se Okvirna odluka primjenjuje na Gibraltar.

Članak 14.

Provedba

1.   Države članice donose mjere potrebne za usklađivanje s ovom Okvirnom odlukom do 2. lipnja 2003.

2.   Do 2. lipnja 2003. države članice Glavnom tajništvu Vijeća i Komisiji dostavljaju tekst odredaba kojima se obveze definirane ovom Okvirnom odlukom prenose u njihovo nacionalno pravo. Do 2. rujna 2003., na temelju izvješća sastavljenog na temelju tih informacija i pisanog izvješća Komisije, Vijeće ocjenjuje u kojem su opsegu države članice poduzele potrebne mjere za usklađivanje s ovom Okvirnom odlukom.

Članak 15.

Stupanje na snagu

Ova Okvirna odluka stupa na snagu na dan objave u Službenom listu Europskih zajednica.

---

(1)  SL C 376 E, 28.12.1999., str. 20.

(2)  SL C 121, 24.4.2001., str. 105.

(3)  SL C 251, 15.8.1997., str. 1.

(4)  SL C 19, 23.1.1999., str. 1.

(5)  SL L 191, 7.7.1998., str. 4.

(6)  SL L 351, 29.12.1998., str. 1.

(7)  SL L 333, 9.12.1998., str. 1.

(8)  SL C 149, 28.5.1999., str. 16.

---

15/Sv. 22

HR

Službeni list Europske unije

26

---

32001L0101

---

L 310/19

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

26.11.2001.

---

DIREKTIVA KOMISIJE 2001/101/EZ

od 26. studenoga 2001.

o izmjeni Direktive 2000/13/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o približavanju zakonodavstava država članica o označivanju, prezentiranju i oglašavanju prehrambenih proizvoda

KOMISIJA EUROPSKIH ZAJEDNICA,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 95.,

uzimajući u obzir Direktivu 2000/13/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. ožujka 2000. o približavanju zakonodavstava država članica o označivanju, prezentiranju i oglašavanju prehrambenih proizvoda (1), a posebno njezin članak 6. stavak 6. drugi podstavak, prvu alineju, drugi odlomak,

budući da:

(1)

Direktiva Vijeća 64/433/EEZ od 26. lipnja 1964. o zdravstvenim problemima koji utječu na promet svježim mesom unutar Zajednice (2), posljednji put izmijenjena Direktivom 95/23/EZ (3), sadrži definiciju mesa sastavljenu u smislu higijene i zaštite javnog zdravlja. Ova definicija obuhvaća sve životinjske dijelove prikladne za prehranu ljudi. Međutim, ona se ne podudara s potrošačevim poimanjem mesa i ne obavještava potrošača o pravoj prirodi proizvoda određenog pojmom „meso”.

(2)	Nekoliko je država članica usvojilo definiciju pojma „meso” pri označivanju proizvoda koji sadrže meso. Međutim, različitost nacionalnih pristupa dovela je do poteškoća koje negativno utječu na funkcioniranje unutarnjeg tržišta i čine potrebnim stvaranje usklađene definicije.

(3)	Prilog I. Direktivi 2000/13/EZ utvrđuje određene kategorije sastojaka koji se mogu naznačiti nazivom kategorije umjesto konkretnim nazivom sastojka razmatranog za uključivanje na popis sastojaka.

(4)

Kategorija „meso” nije definirana u tom Prilogu, što stvara poteškoće u provođenju Direktive 2000/13/EZ, pogotovo pri navođenju popisa sastojaka i količinske deklaracije sastojaka. Stoga postoji potreba za usklađenom definicijom koja odgovara nazivu kategorije „… meso” kako bi se mogla primjenjivati Direktiva 2000/13/EZ.

(5)	S obzirom na pravo potrošača da budu dobro i jasno informirani kako bi mogli birati što će jesti te kako bi mogli procijeniti razliku u prodajnoj cijeni, naziv vrste koji se koristi trebao bi biti povezan s nazivom kategorije.

(6)	Ova definicija primjenjuje se isključivo pri označivanju proizvoda koji sadrže meso kao sastojak. Ne primjenjuje se na označivanje dijelova mesa ili anatomskih dijelova koji se prodaju neprerađeni.

(7)	Mehanički prerađeno meso bitno se razlikuje od potrošačevog poimanja „mesa”. Stoga bi trebalo biti isključeno iz definicije.

(8)	Posljedično, trebalo bi ga naznačiti njegovim konkretnim nazivom, „mehanički prerađeno meso” kao i nazivom vrste u skladu s pravilom iz članka 6. stavka 6. Direktive 2000/13/EZ. Ovo se pravilo označivanja primjenjuje na proizvode obuhvaćene definicijom Zajednice o „mehanički prerađenome mesu”.

(9)	Ostali dijelovi životinja koji su prikladni za prehranu ljudi, ali koji nisu obuhvaćeni definicijom „mesa” u svrhu označivanja, također bi trebali biti naznačeni njihovim konkretnim nazivom po istom principu.

(10)

Kako bi se na ujednačen način utvrdio sastojak „mesa” u proizvodima, trebaju se ustanoviti najveće dopuštene količine za sadržaj masti i vezivnoga tkiva u proizvodima koji se mogu označiti kategorijom „… meso”. Te dopuštene količine ne dovode u pitanje određene odredbe o mljevenom mesu i mesnim pripravcima utvrđene Direktivom Vijeća 94/65/EZ od 14. prosinca 1994. o utvrđivanju zahtjeva za proizvodnju i stavljanje na tržište mljevenog mesa i mesnih pripravaka (4).

(11)	Ako se ove najveće dopuštene količine prekorače, ali su zadovoljeni svi ostali kriteriji definicije „mesa”, sadržaj „… mesa” trebao bi se na odgovarajući način prilagoditi prema dolje i popis sastojaka treba uključivati, uz pojam „… meso” i prisutnost masti i/ili vezivnoga tkiva.

(12)	Također je nužno ustanoviti usklađenu metodu za određivanje sadržaja vezivnoga tkiva.

(13)	Direktivu 2000/13/EZ trebalo bi stoga na odgovarajući način izmijeniti.

(14)	Mjere predviđene ovom Direktivom u skladu su s mišljenjem Stalnog odbora za hranu,

DONIJELA JE OVU DIREKTIVU:

Članak 1.

Prilog I. Direktivi 2000/13/EZ izmjenjuje se u skladu s tekstom iz Priloga ovoj Direktivi.

Članak 2.

1.   Države članice dopuštaju trgovinu proizvodima koji su u skladu s Direktivom 2000/13/EZ, kako je izmijenjena ovom Direktivom, najkasnije do 31. prosinca 2002.

2.   Države članice zabranjuju trgovinu proizvodima koji nisu u skladu s Direktivom 2000/13/EZ, kako je izmijenjena ovom Direktivom, počevši od 1. siječnja 2003.

Međutim, proizvodi koji nisu u skladu s Direktivom i koji su označeni prije 1. siječnja 2003., dopušteni su do isteka zaliha.

Članak 3.

Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 31. prosinca 2002. One o tome odmah obavještavaju Komisiju.

Mjere koje su donijele države članice sadrže uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa prilikom njihove službene objave. Države članice određuju načine tog upućivanja.

Članak 4.

Ova Direktiva stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europskih zajednica.

Članak 5.

Ova je Direktiva upućena državama članicama.

---

(1)  SL L 109, 6.5.2000., str. 29.

(2)  Posebno izdanje na engleskom jeziku, 1963.-64. (II), str. 175.

(3)  SL L 243, 11.10.1995., str. 7.

(4)  SL L 368, 31.12.1994., str. 10.

---

PRILOG

U Prilogu I. Direktivi 2000/13/EZ dodaje se sljedeći tekst:

---

(1)  Dijafragma i mišići žvakači (maseteri) su dijelovi skeletnih mišića dok su srce, jezik i mišići glave (izuzev mišića žvakača, mišića ručja, nožja i repa isključeni.”

(2)  Za označivanje na engleskom jeziku ovaj se opis može zamijeniti općim nazivom sastojka za tu životinjsku vrstu.

(3)  Sadržaj vezivnoga tkiva izračunava se na osnovi omjera između sadržaja kolagena i sadržaja mesnih proteina. Sadržaj kolagena jest sadržaj hidroksiprolina umnožen faktorom 8.

---

15/Sv. 22

HR

Službeni list Europske unije

29

---

32002L0067

---

L 191/20

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

18.07.2002.

---

DIREKTIVA KOMISIJE 2002/67/EZ

od 18. srpnja 2002.

o označivanju hrane koja sadrži kinin i hrane koja sadrži kofein

(Tekst značajan za EGP)

(2002/67/EZ)

KOMISIJA EUROPSKIH ZAJEDNICA,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice,

uzimajući u obzir Direktivu 2000/13/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. ožujka 2000. o usklađivanju zakonodavstava država članica o označivanju, prezentiranju i oglašavanju hrane (1), kako je izmijenjena Direktivom Komisije 2001/101/EZ (2), a posebno njezin članak 4. stavak 2. i stavak 3.,

budući da:

(1)	Kinin i kofein se koriste u proizvodnji i pripremi određene hrane kao aroma, ili u slučaju kofeina, kao sastojak. Za većinu potrošača, umjerena konzumacija ovih tvari ne bi trebala predstavljati rizik za zdravlje.

(2)

Prema zaključcima Znanstvenog odbora za hranu, s toksikološkoga gledišta, ne postoji prepreka za nastavak korištenja kinina u određenoj najvećoj dozvoljenoj količini u gorkim pićima. Međutim, konzumacija kinina može biti kontraindicirana kod nekih ljudi iz zdravstvenih razloga ili zbog preosjetljivosti na tu tvar.

(3)

Što se tiče kofeina, Znanstveni odbor za hranu je u svojem mišljenju od 21. siječnja 1999. o kofeinu i ostalim tvarima korištenima kao sastojcima u „energetskim pićima” zaključio da udio „energetskih pića” u cjelokupnoj konzumaciji kofeina kod odraslih osoba (osim trudnica) ne predstavlja razlog za zabrinutost, pod pretpostavkom da „energetska pića” zamjenjuju ostale izvore kofeina. Međutim, povećanje dnevnog unosa kofeina do određene razine dnevne konzumacije kod djece može uzrokovati privremene promjene u ponašanju, kao što su povećana uzbudljivost, razdražljivost, nervoza ili tjeskoba. K tome, Odbor smatra da je trudnicama preporučljiva umjerenost pri unosu kofeina.

(4)	Ovi zaključci čine nužnim označivanje proizvoda kojim potrošač dobiva jasnu informaciju o prisutnosti kinina ili kofeina u hrani te, u slučaju kofeina, koje sadrži poruku upozorenja i naznaku količine kofeina, ako je ta količina iznad određene razine, u napitcima koji prirodno ne sadrže kofein.

(5)

Direktiva 2000/13/EZ ne predviđa obvezne i pojedinačne naznake arome na popisu sastojaka. Kao posljedica toga, kinin ili kofein, korišteni kao aroma, možda neće biti poimence navedeni na popisu sastojaka. Uz to, ako je kofein kao takav i naveden na popisu sastojaka, ne postoje nikakvi zahtjevi da se naznači ako je prisutan u većim količinama.

(6)

Neke su države članice nacionalnim zakonodavstvom propisale obvezu navođenja prisutnosti kinina i/ili kofeina na deklaraciji hrane koja sadrži ove tvari, a u nekim slučajevima također navode količinu kofeina, uz upozorenje. Postojanje i primjena različitih nacionalnih zakonodavstava uzrokuje tehničke probleme pri trgovini predmetnom hranom unutar Zajednice.

(7)

Kako bi se pružile informacije svim potrošačima diljem Zajednice i kako bi se olakšao slobodan promet predmetnih proizvoda, potrebno je uvesti usklađene odredbe koje će se primjenjivati na hranu koja sadrži kinin i kofein. Ove odredbe moraju sadržavati obavezne pojedinosti na deklaraciji uz one iz Direktive 2000/13/EZ.

(8)	Mjere predviđene ovom Direktivom u skladu su s mišljenjem Stalnog odbora za prehrambeni lanac i zdravlje životinja,

DONIJELA JE OVU DIREKTIVU:

Članak 1.

Odstupajući od odredaba članka 6. stavka 6., drugog podstavka, treće alineje Direktive 2000/13/EZ, kinin i/ili kofein korišteni kao arome u proizvodnji ili pripremi hrane moraju biti poimence navedeni u popisu sastojaka naznačenom u članku 3. stavku 1. točki 2. Direktive 2000/13/EZ, odmah iza pojma „aroma”.

Članak 2.

1.   Ako piće namijenjeno konzumaciji bez promjena ili nakon pripreme iz koncentriranog ili isušenog proizvoda, sadrži kofein iz bilo kojeg izvora u količini većoj od 150 mg/l, deklaracija sadržava sljedeću poruku: „Visok sadržaj kofeina” u istom vidnom polju u kojem je i naziv pod kojim se proizvod prodaje.

Ova poruka mora biti popraćena, sadržajem kofeina izraženim u mg/100 ml u zagradama i u skladu s člankom 13. stavkom 2. Direktive 2000/13/EZ.

2.   Stavak 1. ne primjenjuje se na pića čiji je osnovni sastojak kava, čaj ili ekstrakt kave ili čaja kada naziv pod kojim se proizvod prodaje sadrži pojam „kava” ili „čaj”.

Članak 3.

1.   Države članice dopuštaju trgovinu proizvodima koji su u skladu s ovom Direktivom počevši od 1. srpnja 2003.

2.   Države članice zabranjuju trgovinu proizvodima koji nisu u skladu s ovom Direktivom počevši od 1. srpnja 2004.

Međutim, trgovina proizvodima koji nisu u skladu s ovom Direktivom i koji su označeni prije 1. srpnja 2004. dopuštena je do isteka zaliha.

Članak 4.

Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom najkasnije do 30. lipnja 2003. One o tome odmah obavješćuju Komisiju.

Kada države članice donose ove odredbe, te odredbe prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Načine tog upućivanja određuju države članice.

Članak 5.

Ova Direktiva stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu Europskih zajednica.

Članak 6.

Ova je Direktiva upućena državama članicama.

---

(1)  SL L 109, 6.5.2000., str. 29.

(2)  SL L 310, 28.11.2001., str. 19.

---

15/Sv. 22

HR

Službeni list Europske unije

31

---

32002D0916

---

L 319/28

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

21.11.2002.

---

ODLUKA KOMISIJE

od 21. studenoga 2002.

o izmjeni Odluke 94/652/EZ u vezi s dopunjavanjem popisa zadaća koje trebaju poduzeti države članice u okviru suradnje u znanstvenom razmatranju pitanja koja se odnose na hranu

(priopćeno pod brojem dokumenta C(2002) 4447)

(Tekst značajan za EGP)

(2002/916/EZ)

KOMISIJA EUROPSKIH ZAJEDNICA,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice,

uzimajući u obzir Direktivu Vijeća 93/5/EEZ od 25. veljače 1993. o pomoći Komisiji i suradnji država članica u području znanstvenog razmatranja pitanja koja se odnose na hranu (1), a posebno četvrtu alineju njezinogčlanka 3. stavka 2.,

budući da:

(1)	Odluka Komisije 94/458/EZ od 29. lipnja 1994. (2) utvrđuje pravila o administrativnoj provedbi suradnje u području znanstvenog razmatranja pitanja koja se odnose na hranu.

(2)	Odluka Komisije 94/652/EZ (3), kako je zadnje izmijenjena Odlukom 2001/773/EZ (4), utvrđuje popis i raspodjelu zadaća koje države članice trebaju poduzeti u okviru suradnje u znanstvenom razmatranju pitanja koja se odnose na hranu.

(3)	Pri ažuriranju popisa zadaća trebalo bi voditi računa o potrebi za zaštitom javnog zdravlja unutar Zajednice i uvjeta zakonodavstva Zajednice u sektoru prehrambenih proizvoda.

(4)	Zadaće bi trebalo raspodijeliti uzimajući u obzir znanstvenu stručnost i raspoložive resurse u državama članicama, a posebno institute koji će sudjelovati u znanstvenoj suradnji.

(5)	Odluka 94/652/EZ bi trebala biti izmijenjena u skladu s tim.

(6)	Mjere utvrđene ovom Odlukom u skladu su s mišljenjem Stalnog odbora za hranidbeni lanac i zdravlje životinja,

DONIJELA JE OVU ODLUKU:

Članak 1.

Prilog Odluci 94/652/EZ zamjenjuje se tekstom u Prilogu ovoj Odluci.

Članak 2.

Ova je Odluka upućena državama članicama.

---

(1)  SL L 52, 4.3.1993., str. 18.

(2)  SL L 189, 23.7.1994., str. 84.

(3)  SL L 253, 29.9.1994., str. 29.

(4)  SL L 290, 7.11.2001., str. 9.

---

PRILOG

---

(1)  Norveška sudjeluje u ovoj zadaći.”

---

15/Sv. 22

HR

Službeni list Europske unije

33

---

32003D0168

---

L 067/22

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

11.03.2003.

---

ODLUKA KOMISIJE

od 11. ožujka 2003.

o osnivanju Odbora Europske zajednice za program Energy Star

(2003/168/EZ)

KOMISIJA EUROPSKIH ZAJEDNICA,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 175. stavak 1.,

uzimajući u obzir Uredbu (EZ) br. 2422/2001 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. studenoga 2001. o programu označivanja energetske učinkovitosti za uredsku opremu (1), a posebno njezin članak 8. stavak 1.,

budući da:

(1)

U skladu s Uredbom (EZ) br. 2422/2001, Komisija bi trebala osnovati Odbor Europske zajednice za program Energy Star (dalje u tekstu „OEZES”) radi provođenja programa Energy Star EZ-a, kako je definirano u Sporazumu između Vlade Sjedinjenih Američkih Država i Europske zajednice o koordinaciji programa označivanja energetske učinkovitosti za uredsku opremu (2).

(2)	OEZES bi se trebao sastojati od nacionalnih predstavnika, kako je definirano Uredbom (EZ) br. 2422/2001 i zainteresiranih strana okvirno popisanih u toj Uredbi,

ODLUČILA JE:

Članak 1.

Ovime se osniva Odbor Europske zajednice za program Energy Star „OEZES”.

Članak 2.

1.   OEZES-om predsjedava Komisija, zastupana po Općoj upravi za energiju i promet.

2.   Okvirni popis nacionalnih predstavnika iz članka 9. Uredbe (EZ) br. 2422/2001 onakav je kako je propisano u dijelu A Priloga.

Ako je određeno više od jednog nacionalnog predstavnika, „koordinator” je onaj predstavnik kojega je ovlastila država članica, kako je navedeno u Prilogu.

3.   Okvirni popis zainteresiranih strana iz članka 8. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 2422/2001 bit će kako je propisano u dijelu B Priloga.

4.   Kako bi osiguralo ujednačeno sudjelovanje svih relevantnih zainteresiranih strana s obzirom na svaku skupinu proizvoda uredske opreme, Predsjedništvo može prilagoditi članstvo zainteresirane strane na odgovarajući način.

Članak 3.

Ova Odluka stupa na snagu sedmoga dana od dana objave u Službenom listu Europske unije.

---

(1)  SL L 332, 15.12.2001., str. 1.

(2)  SL L 172, 26.6.2001., str. 3.

---

PRILOG

OKVIRNI POPIS ČLANOVA OEZES-a

DIO A

Nacionalni predstavnici

A	Abteilung IV/3 Bundesministerium für Wirtschaft und Arbeit	g. Matthias BRUNNER dipl. ing. (koordinator)
	EVA – Austrian Energy Agency	g. Herbert RITTER
B	Administration de l’Energie du Ministère des Affaires Economiques; Division Gaz-Electricité	g. Luc MICHIELS
DK	Danish Energy Agency	gđa Anette GYDESEN
FIN	Ministry of Trade and Industry	gđa Veera PEDERSEN (koordinator)
	Motiva Oy	g. Heikki HÄRKÖNEN
F	MINEFI/DGEMP – Télédoc 161	gđa Evelyne BISSON (koordinator)
	Ademe – Centre de Sophia Antipolis	g. Alain ANGLADE
D	Bundesministerium für Wirtschaft und Technologie	dr. Wolfgang STINGLWAGNER (koordinator)
	Deutsche Energie-Agentur	dr. Christianne DUDDA
EL	Ministry for Development	g. Dimitrios NOMIDIS (koordinator)
	Ministry for Development	g. Dimitrios TSALEMIS
IRL	Sustainable Energy Ireland	g. Tom HALPIN
	Sustainable Energy Ireland	gđa Antonia SHIELDS
I	Segreteria Tecnica della DGERM, Ministerio delle Attività Produttive	g. Dario CHELLO (koordinator)
	ENEA Ispra	gđa Milena PRESUTTO
L	Service de l’Energie de l’Etat	g. Jean-Paul HOFFMANN
P	Direcção Geral da Energia	g. Renato ROMANO
E	Subdirección General de Planificación Energetica	g. Angel CHAMERO FERRER
S	Swedish National Energy Administration	gđa Kristina BEIERTZ
NL	NOVEM	g. Hans-Paul SIDERIUS, Drs. Ir.
UK	Department for Environment, Food and Rural Affairs Zone 6D/11, Ashdown House	g. Chris BAKER (koordinator)
	ITS Research & Testing Centre	g. Bob HARRISON
	BRE Ltd.	gđa Monika MUNZIGER

DIO B

Zainteresirane strane

Proizvođači

European Information, Communications and Consumer Electronics Technology Industry Association (EICTA)

Trgovci na malo

Eurocommerce

Skupine za zaštitu okoliša

WWF

Udruženja potrošača

Savez europskih udruga (BEUC)

---

15/Sv. 22

HR

Službeni list Europske unije

36

---

32003L0089

---

L 308/15

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

10.11.2003.

---

DIREKTIVA 2003/89/EZ EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA

od 10. studenoga 2003.

o izmjeni Direktive 2000/13/EZ u pogledu navođenja sastojaka prisutnih u hrani

(Tekst značajan za EGP)

(2003/89/EZ)

EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegov članak 95.,

uzimajući u obzir prijedlog Komisije (1),

uzimajući u obzir mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora (2),

u skladu s postupkom predviđenim člankom 251. Ugovora (3),

budući da:

(1)	Radi postizanja visokog stupnja zaštite zdravlja potrošača i potrebe da im se zajamči pravo na informacije, nužno je osigurati da potrošači budu odgovarajuće obaviješteni o hrani, među ostalim navođenjem svih sastojaka na deklaracijama.

(2)	Na temelju članka 6. Direktive 2000/13/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. ožujka 2000. o usklađivanju zakonodavstava država članica o označivanju, prezentiranju i oglašavanju hrane (4) određene tvari ne treba navoditi na popisu sastojaka.

(3)	Određeni sastojci ili druge tvari koji se upotrebljavaju u proizvodnji hrane i ostaju prisutni u hrani mogu u potrošača izazvati alergije ili intolerancije, a neke od tih alergija i intolerancija opasne su za zdravlje tih osoba.

(4)	Znanstveni odbor za prehranu, osnovan na temelju članka 1. Odluke Komisije 97/579/EZ (5), ustvrdio je da je učestalost alergija na hranu tolika da utječe na živote mnogih ljudi izazivajući čitav niz poremećaja, od blagih do potencijalno pogubnih.

(5)	Navedeni je odbor potvrdio da najčešći alergeni iz hrane uključuju: kravlje mlijeko, voće, mahunarke (posebno kikiriki i soja), jaja, rakove, orašaste plodove, ribu, povrće (celer i druge prehrambene proizvode iz porodice štitarki, lat. umbelliferae), pšenica i druge žitarice.

(6)	Najčešći alergeni iz hrane prisutni su u velikom broju prerađene hrane.

(7)	Navedeni je odbor primijetio također da može doći do neželjenih reakcija na aditive u hrani, a da je aditive u hrani često teško izbjeći s obzirom da nisu svi redovito navedeni na deklaracijama.

(8)	Nužno je osigurati da aditivi, pomoćna sredstva u preradi i druge tvari s alergenim učinkom koje su obuhvaćene člankom 6. stavkom 4. točkom (a) Direktive 2000/13/EZ podliježu pravilima o označivanju, kako bi potrošači koji pate od alergija na hranu bili primjereno informirani.

(9)	Iako označivanje namijenjeno potrošačima općenito ne treba smatrati jedinim izvorom podataka koji služi kao zamjena za liječnički savjet, ipak se preporučuje da se potrošačima s alergijama ili intolerancijom maksimalno pomogne pružanjem potpunijih podataka o sastavu hrane.

(10)	Na popis alergena treba uvrstiti i onu hranu, sastojke i druge tvari za koje je utvrđeno da izazivaju preosjetljivost.

(11)

Radi boljeg informiranja svih potrošača i zaštite zdravlja određenih potrošača trebalo bi propisati obvezu uvrštavanja u popis sastojaka svih sastojaka i drugih tvari koje su prisutne u hrani. U slučaju alkoholnih napitaka treba propisati obavezno isticanje na deklaraciji svih sastojaka s alergijskim učinkom koji su prisutni u dotičnom napitku.

(12)	Kako bi se uzela u obzir tehnička ograničenja pri proizvodnji hrane, treba odobriti veću fleksibilnost vezano uz navođenje sastojaka i drugih tvari koje se koriste u vrlo malim količinama.

(13)

Kako bi se održao korak s razvojem znanstvenih saznanja i napretkom tehnoloških načina za uklanjanje alergenih svojstava iz sastojaka i drugih tvari, i radi zaštite potrošača od novih alergena u hrani, te da se izbjegnu nepotrebne obveze vezane uz označivanje, važno je imati mogućnost u kratkom roku preispitati popis sastojaka te, bude li potrebno, uvrstiti ili izbrisati određene sastojke ili tvari. To bi se preispitivanje trebalo temeljiti na znanstvenim kriterijima koje utvrđuje Europska agencija za sigurnost hrane osnovana Uredbom (EZ) 178/2002 (6), u obliku provedbenih mjera tehničke naravi, čije se donošenje radi pojednostavljenja i ubrzanja postupka treba povjeriti Komisiji. Osim toga, Komisija, bi prema potrebi treba izraditi i tehničke smjernice za tumačenje Priloga III.a.

(14)	Direktivu 2000/13/EZ treba stoga na odgovarajući način izmijeniti,

DONIJELI SU OVU DIREKTIVU:

Članak 1.

Direktiva 2000/13/EZ mijenja se kako slijedi:

1.

Članak 6. mijenja se kako slijedi: (a) stavak 1. zamjenjuje se sljedećim: „1.   Sastojci se navode u skladu s ovim člankom i s prilozima I., II., III. i III.a.”; (b) umeće se sljedeći stavak: „3a.   Ne dovodeći u pitanje propise o označivanju koje treba donijeti u skladu sa stavkom 3., svi sastojci kako je utvrđeno u stavku 4. točki (a) i navedeni u Prilogu III.a. navode se na deklaraciji ako su prisutni u napitcima iz stavka 3. Takva se naznaka sastoji od riječi ‚sadrži’ nakon koje slijedi naziv dotičnog sastojka odnosno sastojaka. Naznaka, međutim, nije nužna ako je sastojak pod posebnim nazivom već uvršten u popis sastojaka ili je sadržan u nazivu pod kojim se napitak prodaje. Prema potrebi, u skladu sa sljedećim postupcima mogu se donijeti i detaljna pravila o načinu prezentiranja oznaka iz prvog podstavka: (a) za proizvode iz članka 1. stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1493/99 od 17. svibnja 1999. o zajedničkoj organizacija tržišta vina (7), u skladu s postupkom utvrđenim člankom 75. te Uredbe; (b) za proizvode iz članka 2. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1601/91 od 10. lipnja 1991. o utvrđivanju općih pravila o određivanju, opisivanju i prezentiranju aromatiziranih vina, aromatiziranih pića na bazi vina i aromatiziranih koktela na bazi vina (8), u skladu s postupkom utvrđenim u članku 13. te Uredbe; (c) za proizvode iz članka 1. stavka 2. Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1576/89 od 29. svibnja 1989. o utvrđivanju općih pravila o definiranju, opisivanju i predstavljanju alkoholnih pića (9), u skladu s postupkom utvrđenim u članku 14. te Uredbe; (d) za ostale proizvode, u skladu s postupkom utvrđenim u članku 20. stavku 2. ove Direktive. (c) sljedeća podtočka dodaje se stavku 4.točki (c): „(iv) tvari koje nisu aditivi, ali se upotrebljavaju na jednak način i u iste svrhe kao i pomoćna sredstva u preradi te su još prisutni u gotovom proizvodu, čak i ako su prisutni u izmijenjenom obliku.”; (d) drugi podstavak stavka 5. mijenja se kako slijedi: i. četvrta alineja zamjenjuje se sljedećim: „— ako se voće, povrće ili gljive, od kojih nijedno bitno ne prevladava po udjelu mase i koji se koriste u udjelima koji bi mogli varirati, koriste pomiješani kao sastojci nekog prehrambenog proizvoda, mogu se na popisu sastojaka odvojiti u skupine označene kao ‚voće’, ‚povrće’ ili ‚gljive’, nakon čega slijedi izraz ‚u promjenjivim omjerima’, te se odmah potom navodi popis prisutnog voća, povrća ili gljiva; u tim se slučajevima mješavina navodi na popisu sastojka u skladu s prvim podstavkom, na osnovi ukupne mase prisutnog voća, povrća ili gljiva,”; ii. dodaju se sljedeće alineje: „— sastojci koji predstavljaju manje od 2 % gotovog proizvoda mogu se navesti drugačijim redoslijedom nakon ostalih sastojaka, — ako se neki slični ili međusobno zamjenjivi sastojci koriste u proizvodnji ili pripremi hrane, a da se pri tom ne mijenja njezin sastav, svojstva ili vrijednost, i ako je njihov udio u gotovom proizvodu manji od 2 %, mogu se na popisu sastojaka navesti pod oznakom ‚sadrži … i/ili …’, ako je barem jedan od najviše dva sastojka prisutan u gotovom proizvodu. Ta se odredba ne primjenjuje na dodatke ili na sastojke navedene u Prilogu III.a.”; (e) drugi podstavak stavka 8. zamjenjuje se sljedećim: „Popis iz prvog podstavka nije obavezan: (a) ako je sastav složenog sastojka definiran postojećim zakonodavstvom Zajednice i ako je udio složenog sastojka u gotovom proizvodu manji od 2 %; ova se odredba, međutim, ne primjenjuje na aditive, podložno odredbama stavka 4. točke (c); (b) za složene sastojke koji se sastoje od mješavina začina i/ili začinskog bilja, čiji je udio u gotovom proizvodu manji od 2 %, s izuzetkom aditiva koji podliježu odredbama stavka 4. točke (c); (c) ako je složeni sastojak hrana za koju prema zakonodavstvu Zajednice nije potrebno navoditi sastojke.”; (f) dodaju se sljedeći stavci: „10.   Bez obzira na stavak 2., drugi podstavak stavka 6. i drugi podstavak stavka 8., svaki sastojak upotrijebljen u proizvodnji nekog prehrambenog proizvoda koji ostaje prisutan u gotovom proizvodu, čak i ako je prisutan u promijenjenom obliku, a navodi se u popisu u Prilogu III.a. ili potječe od nekog sastojka navedenog u Prilogu III.a. mora biti naveden na deklaraciji uz jasno naznačen naziv tog sastojka. Naznaka iz prvog podstavka nije obavezna ako naziv pod kojim se prehrambeni proizvod prodaje jasno upućuje na dotični sastojak. Bez obzira na stavak 4. točku (c) podtočke ii., iii. i iv., svaka tvar koja je upotrijebljena u proizvodnji nekog prehrambenog proizvoda i koja ostaje prisutna u gotovom proizvodu, čak i ako je prisutna u promijenjenom obliku, a potječe od sastojaka navedenih u Prilogu III.a., smatra se sastojkom i navodi se na deklaraciji uz jasno naznačen naziv sastojka od kojeg potječe. 11.   Popis iz Priloga III.a. sustavno se preispituje i, ako bude potrebno, ažurira na temelju najnovijih znanstvenih saznanja. Prvo preispitivanje obavlja se najkasnije 25. studenoga 2005. Ažuriranje se može vršiti i brisanjem iz Priloga III.a. onih sastojaka za koje je znanstveno dokazano da ne mogu izazvati štetne reakcije. S tim ciljem Komisiju se do 25. kolovoza 2004. može obavijestiti o ispitivanjima koja se trenutačno provode radi utvrđivanja ima li izgleda da sastojci ili tvari dobivene od sastojaka navedenih u Prilogu III.a. pod određenim okolnostima neće izazvati štetne reakcije. Komisija najkasnije do 25. studenoga 2004., a nakon savjetovanja s Europskom agencijom za sigurnost hrane, donosi popis onih sastojaka ili tvari koji se, ovisno o konačnim rezultatima ispitivanja, ili najkasnije do 25. studenoga 2007., kao posljedica toga izuzimaju iz Priloga III.a. Ne dovodeći u pitanje drugi podstavak, Prilog III.a. može se, u skladu s postupkom iz članka 20. stavka 2., izmijeniti po dobivanju mišljenja Europske agencije za sigurnost hrane izdanog na temelju članka 29. Uredbe (EZ) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2002. o određivanju općih načela i uvjeta zakona o hrani, osnivanju Europske agencije za sigurnost hrane te utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane (10). Ako je potrebno, skladu s postupkom iz članka 20. stavka 2. mogu se izdati i tehničke smjernice za tumačenje popisa u Prilogu III.a.

2.	U drugom podstavku članka 19. tekst „Stalni odbor za hranu osnovan Odlukom Vijeća 69/414/EEZ1”, zamjenjuje se tekstom „Stalni odbor za prehrambeni lanac i zdravlje životinja osnovan Uredbom (EZ) br. 178/2002”.

3.	Briše se bilješka „SL L 291, 29.11.1969., str. 9.”

4.	U članku 20. stavku 1. tekst „Stalni odbor za hranu” zamjenjuje se tekstom „Stalni odbor za prehrambeni lanac i zdravlje životinja”.

5.	Iz Priloga I. brišu se oznake „kristalizirano voće” i „povrće” te njima pripadajuće definicije.

6.	Umeće se Prilog III.a., čiji je tekst naveden u Prilogu ovoj Direktivi.

Članak 2.

1.   Države članice do 25. studenoga 2004. donose zakone i druge propise potrebne kako bi:

—	od 25. studenoga 2004. dopustile prodaju proizvoda usklađenih s ovom Direktivom,

—	od 25. studenoga 2005. zabranile prodaju proizvoda koji nisu usklađeni s ovom Direktivom; međutim, svi proizvodi koji nisu usklađeni s ovom Direktivom, ali su stavljeni na tržište ili označeni deklaracijom prije tog datuma, smiju se prodavati do isteka zaliha.

One o tome odmah obavješćuju Komisiju.

Kada države članice donose ove mjere, te mjere prilikom njihove službene objave sadržavaju uputu na ovu Direktivu ili se uz njih navodi takva uputa. Države članice određuju načine tog upućivanja.

2.   Države članice Komisiji dostavljaju tekst glavnih odredaba nacionalnog prava koje donesu u području na koje se odnosi ova Direktiva.

Članak 3.

Ova Direktiva stupa na snagu na dan objave u Službenom listu Europske Unije.

Članak 4.

Ova je Direktiva upućena državama članicama.

---

(1)  SL C 332 E, 27.11.2001., str. 257., i SL C 331 E, 31.12.2002., str. 188.

(2)  SL C 80, 3.4.2002., str. 35.

(3)  Mišljenje Europskog parlamenta od 11. lipnja 2002. (još uvijek nije objavljeno u Službenom listu Europskih zajednica), Zajedničko stajalište Vijeća od 20. veljače 2003. (SL C 102 E, 29.4.2003., str. 16.) i Stajalište Europskog parlamenta od 2. srpnja 2003. (još nije objavljeno u Službenom listu Europskih zajednica). Odluka Vijeća od 22. rujna 2003.

(4)  SL L 109, 6.5.2000., str. 29. Direktiva kako je zadnje izmijenjena Direktivom Komisije 2001/101/EZ (SL L 310, 28.11.2001., str. 19.).

(5)  SL L 237, 28.8.1997., str. 18. Odluka kako je izmijenjena Odlukom 2000/443/EZ (SL L 179, 18.7.2000., str. 13.).

(6)  SL L 31, 1.2.2002., str. 1. Uredba kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 1642/2003 (SL L 245, 29.9.2003., str. 4.).

(7)  SL L 179, 14.7.1999., str. Uredba kako je zadnje izmijenjena Uredbom Komisije (EZ) br. 1795/2003 (SL L 262, 14.10.2003., str. 13.).

(8)  SL L 149, 14.6.1991., str. 1. Uredba kako je zadnje izmijenjena Uredbom (EZ) br. 2061/96 Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 277, 30.10.1996., str. 1.).

(9)  SL L 160, 12.6.1989., astr.1. Uredba kako je zadnje izmijenjena Uredbom (EZ) br. 3378/94 Europskog parlamenta i Vijeća (SL L 366, 31.12.1994., str. 1.).”;

(10)  SL L 31, 1.2.2002., str. 1. Uredba kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 1642/2003 (SL L 245, 29.9.2003., str. 4.).”

---

PRILOG

---

15/Sv. 22

HR

Službeni list Europske unije

40

---

32003D0822

---

L 309/14

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

17.11.2003.

---

ODLUKA VIJEĆA

od 17. studenoga 2003.

o pristupanju Europske zajednice Povjerenstvu Codex Alimentarius

(2003/822/EZ)

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice, a posebno njegove članke 37., 95., 133. i članak 152. stavak 4. povezane s prvim podstavkom njegovog članka 300. stavka 3.,

uzimajući u obzir prijedlog Komisije,

uzimajući u obzir mišljenje Europskog parlamenta (1),

budući da:

(1)

Cilj je Povjerenstva Codex Alimentarius, inter alia, razviti i uskladiti svjetske zdravstvene standarde i izdati smjernice i preporuke o poljoprivrednim i ribarskim proizvodima, hrani, aditivima hrani i kontaminantima, stočnoj hrani, veterinarskim lijekovima, pesticidima, uključujući označivanje, metode analize i uzorkovanja, etičke kodekse i dobru poljoprivrednu praksu i smjernice higijenske prakse, s ciljem zaštite zdravlja potrošača i osiguravanja dobre prakse u međunarodnoj trgovini. Ti su ciljevi u skladu s ciljevima Europske zajednice u pogledu mjera koje se poduzimaju za zaštitu ljudskog, životinjskog ili biljnog života ili zdravlja ili okoliša i srodnih međunarodnih trgovinskih mjera, i usklađivanja nacionalnog zakonodavstva, posebno u pogledu hrane, aditiva hrani i kontaminanata, uključujući označivanje i metode analize i uzorkovanja, s ciljem osiguravanja slobodnog protoka na unutarnjem tržištu i uvoza iz trećih zemalja.

(2)

Od 1994., sa stupanjem na snagu Sporazuma Svjetske trgovinske organizacije (WTO, World Trade Organization), a posebno Sporazuma o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera (Sporazum SPS, Application of Sanitary and Phytosanitary Measures) i Sporazuma o tehničkim preprekama u trgovini (Sporazum TBT, Technical Barriers to Trade), standardi, smjernice i preporuke Codex Alimentariusa stekle su veću pravnu relevantnost na temelju pozivanja na Codex Alimentarius u Sporazumima WTO-a i pretpostavke usklađenosti relevantnih nacionalnih mjera koje se temelje na takvim standardima, smjernicama ili preporukama donesenima od strane Povjerenstva Codex Alimentarius.

(3)

Europska zajednica trebala bi moći izvršavati svoju nadležnost i odigrati svoju ulogu u pripremama, pregovorima i usvajanju standarda, smjernica ili preporuka od strane Povjerenstva Codex Alimentarius i njegovih pomoćnih tijela. Pristupanje Europske zajednice kao punopravnog člana Codex Alimentariusa, uz njegove države članice, nužno je kako bi se osiguralo da se primarni zdravstveni i drugi interesi Europske zajednice i njezinih država članica uzmu u obzir za vrijeme priprema, pregovora i usvajanja tih standarda, smjernica ili preporuka ili drugih odredbi od strane Povjerenstva Codex Alimentarius.

(4)	Pristupanje Europske zajednice kao punopravne članice Codex Alimentariusa trebalo bi pomoći u jačanju povezanosti između standarda, smjernica ili preporuka i drugih odredbi koje je usvojilo Povjerenstvo Codex Alimentarius i drugih relevantnih međunarodnih obveza Europske zajednice.

(5)	26. studenoga 1991. Europska zajednica postala je članica, uz države članice, Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO, Food and Agriculture Organisation).

(6)	Članak 2. Statuta Povjerenstva Codex Alimentarius daje pravo Europskoj zajednici, kao članici FAO-a, da postane i punopravna članica Povjerenstva Codex Alimentarius.

(7)

Odlukom od 21. prosinca 1993. Vijeće je ovlastilo Komisiju da pregovara o uvjetima i načinima pristupanja Europske zajednice kao punopravne članice Povjerenstvu Codex Alimentarius na temelju nadležnosti Europske zajednice, njezinog položaja u FAO-u i uzimajući u obzir predmet i pojedinačna obilježja Povjerenstva Codex Alimentarius.

(8)

Prava i obveze Organizacija članica FAO-a mogu se primjenjivati, mutatis mutandis, na članstvo Europske zajednice u Povjerenstvu Codex Alimentarius, te su već donesene odgovarajuće odluke u vezi s potrebnim prilagodbama odgovarajućih odredaba Poslovnika Povjerenstva Codex Alimentarius i njegovih pomoćnih tijela.

(9)	Ishod pregovora koje vodi Europska komisija smatra se zadovoljavajućim uzimajući u obzir interese Europske zajednice i njezinih država članica i pojedinačna obilježja Povjerenstva Codex Alimentarius.

(10)

Nužno je osigurati praktična rješenja u vezi sa sudjelovanjem Europske zajednice i njezinih država članica u radu Povjerenstva Codex Alimentarius i njegovih pomoćnih tijela na način koji će vjerojatno osigurati najveću moguću korist za Europsku zajednicu i njezine države članice od pristupanja Zajednice Povjerenstvu Codex Alimentarius.

(11)	S obzirom na gore navedena razmatranja, sada je prikladno da Europska zajednica pristupi Povjerenstvu Codex Alimentarius.

(12)	Opće uprave FAO-a i WHO-a odobrile su izmjene Poslovnika prihvaćenog na 26. sjednici Povjerenstva Codex Alimentarius od 30. lipnja 2003., omogućivši regionalnim organizacijama za gospodarsku integraciju da postanu članice Codexa,

ODLUČILO JE:

Članak 1.

1.   Europska zajednica će podnijeti zahtjev za pristupanje Povjerenstvu Codex Alimentarius, popraćen formalnim instrumentom prema kojim ona prihvaća obveze iz statuta Povjerenstva Codex Alimentarius koje su na snazi u vrijeme pristupanja (Prilog I. ovoj Odluci) i jedinstvenu Deklaraciju o izvršavanju nadležnosti (Prilog II. ovoj Odluci).

2.   Predsjednik Vijeća odgovoran je za dovršavanje postupaka nužnih za provedbu gore navedenog.

Članak 2.

Dogovor između Vijeća i Komisije u vezi s pripremom za sastanke i izjave Codex Alimentariusa i ostvarivanje prava glasa, priložen kao Prilog III. ovoj Odluci, primjenjivat će se između Komisije, Vijeća i država članica.

---

(1)  Mišljenje od 7. studenoga 2001. (još nije objavljeno u Službenom listu).

---

PRILOG I.

Instrument pristupanja Povjerenstvu Codex Alimentarius

Poštovani gospodine,

čast mi je obavijestiti Vas da je Europska zajednica, kao članica FAO-a, odlučila zatražiti pristupanje Povjerenstvu Codex Alimentarius. Stoga Vas molim da prihvatite ovaj instrument, kojim Europska zajednica prihvaća izmijenjeni Poslovnik Povjerenstva Codex Alimentarius, u skladu s njegovim pravilom II., i jedinstvenu Deklaraciju Europske zajednice o izvršavanju nadležnosti.

Europska zajednica službeno i bez zadrške prihvaća obveze koje proizlaze iz njezinog članstva u Povjerenstvu Codex Alimentarius, kako je navedeno u Statutu Povjerenstva Codex Alimentarius, i svečano se obvezuje vjerno i savjesno ispunjavati obveze na snazi u vrijeme njezinog pristupanja.

S najdubljim poštovanjem,

Alessandro PIGNATTI

Vršitelj dužnosti predsjednika Vijeća Europske unije

Predsjedavajući, Odbor stalnih zastupnika

(Dio I.)

g. Diouf

Glavni direktor

Organizacija za hranu i poljoprivredu UN-a

Via delle Terme di Caracalla

I-00100 Rim

---

PRILOG II.

---

PRILOG III.

---

15/Sv. 22

HR

Službeni list Europske unije

48

---

32004D0905

---

L 381/63

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

14.12.2004.

---

ODLUKA KOMISIJE

od 14. prosinca 2004.

o utvrđivanju smjernica po kojima proizvođači i distributeri upućuju obavijest o opasnim proizvodima nadležnim tijelima država članica, u skladu s člankom 5. stavkom 3. Direktive 2001/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća

(priopćeno pod brojem dokumenta C(2004) 4772)

(Tekst značajan za EGP)

(2004/905/EZ)

KOMISIJA EUROPSKIH ZAJEDNICA,

uzimajući u obzir Ugovor o osnivanju Europske zajednice,

uzimajući u obzir Direktivu 2001/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 3. prosinca 2001. o općoj sigurnosti proizvoda (1), a posebno drugu točku njezinog članka 5. stavka 3.,

nakon savjetovanja s Odborom osnovanog člankom 15. Direktive 2001/95/EZ,

budući da:

(1)	Direktiva 2001/95/EZ utvrđuje u članku 5. stavku 3. obvezu proizvođača i distributera da obavijeste nadležna tijela ako znaju ili bi trebali znati, na temelju informacija koje imaju i kao stručnjaci, da je proizvod koji su stavili na tržište opasan prema definicijama i kriterijima Direktive.

(2)

Članak 2. Priloga I. Direktivi 2001/95/EZ traži da Komisija, kojoj pomaže Odbor sačinjen od stalnih predstavnika država članica, odredi sadržaj i izradi standardni oblik obavijesti za pružanje informacija o proizvodima koji ne udovoljavaju općim sigurnosnim zahtjevima, a koje proizvođači i distributeri moraju dostaviti nadležnim državnim tijelima, istovremeno osiguravajući učinkovitost i pravilan rad sustava obavješćivanja. Posebno, Komisija mora izraditi, po mogućnosti u obliku vodiča, jednostavne i jasne kriterije za utvrđivanje posebnih uvjeta, naročito onih koji se odnose na izdvojene okolnosti ili na proizvode za koje obavijest nije relevantna.

(3)

Obveza obavješćivanja nadležnih državnih tijela o opasnim proizvodima je važan element za poboljšanje nadzora tržišta, budući da omogućuje nadležnim tijelima nadzor nad time jesu li poduzeća poduzela odgovarajuće mjere za uklanjanje rizika koji predstavlja proizvod stavljen na tržište te da prema potrebi nalože ili poduzmu dodatne mjere za izbjegavanje rizika.

(4)

Kako bi se spriječilo nerazmjerno opterećenje proizvođača, distributera i nadležnih tijela te omogućila učinkovita primjena ove obveze, uputno je utvrditi, osim standardnog oblika obavijesti, operativne smjernice vezane uz najrelevantnije kriterije obavješćivanja, kao i praktične aspekte obavješćivanja, koja se izrađuju kako bi se pomoglo proizvođačima i distributerima u provođenju odredbi predviđenih člankom 5. stavkom 3. Direktive 2001/95/EZ,

DONIJELA JE OVU ODLUKU:

Članak 1.

Komisija ovime donosi smjernice po kojima proizvođači i distributeri upućuju obavijest o opasnim proizvodima za potrošače nadležnim tijelima država članica u skladu s člankom 5. stavkom 3. Direktive 2001/95/EZ.

Smjernice su navedene u Prilogu ovoj Odluci.

Članak 2.

Ova je Odluka upućena državama članicama.

---

(1)  SL L 11, 15.1.2002., str. 4.

---

PRILOG

Smjernice po kojima proizvođači i distributeri upućuju obavijest o opasnim proizvodima za potrošače nadležnim tijelima država članica u skladu s člankom 5. stavkom 3. Direktive 2001/95/EZ

1.   UVOD

1.1.   Popratne informacije i ciljevi smjernica

Cilj Direktive o općoj sigurnosti proizvoda je osigurati sigurnost neprehrambenih proizvoda za potrošače koji se stavljaju na tržište EU-a. Za proizvođače i distributere, Direktiva sadrži obvezu pružanja informacija nadležnim tijelima o rezultatima i mjerama vezanim uz opasne proizvode.

Direktiva o općoj sigurnosti proizvoda ovlašćuje Komisiju da, uz pomoć Odbora za Direktivu o općoj sigurnosti proizvoda država članica, izradi vodič koji određuje jednostavne i jasne kriterije za pojednostavljivanje i učinkovitiju primjenu ove obveze. Osim toga, vodič smjera na pojednostavljenje rada gospodarskih čimbenika i nadležnih tijela određujući posebne uvjete, naročito izolirane okolnosti ili proizvode, za koje obavijest nije potrebna. Smjernice bi također trebale utvrditi sadržaj te propisati standardni oblik obavijesti koju će proizvođači i distributeri upućivati nadležnim tijelima.

Komisija je odgovorna za osiguravanje učinkovitosti i pravilnog funkcioniranja postupka obavješćivanja.

Stoga su ciljevi ovih smjernica:

(a)	s operativnog stajališta razjasniti opseg obveza proizvođača i distributera tako da ih se obvezuje na pružanje samo informacija relevantnih za upravljanje rizikom te da se spriječi bilo kakvo preopterećenje informacijama;

(b)	upućivanje na relevantne kriterije za primjenu pojma „opasni proizvodi”;

(c)	pružiti kriterije za utvrđivanje „izoliranih okolnosti ili proizvoda” za koje obavijest nije relevantna;

(d)	odrediti sadržaj obavijesti, naročito traženih informacija i podataka, te oblik koji se mora koristiti;

(e)	utvrditi kome i na koji način treba dostaviti obavijest;

(f)	odrediti daljnje aktivnosti koje države članice provode po primitku obavijesti te informacije koje treba proslijediti u tim daljnjim aktivnostima.

1.2.   Status i daljnji razvoj smjernica

Status

Ovo su operativne smjernice. Ove je smjernice usvojila Komisija, nakon savjetovanja s državama članicama unutar Odbora za Direktivu o općoj sigurnosti proizvoda, u skladu sa savjetodavnim postupkom.

Smjernice stoga proizvođačima i distributerima predstavljaju referentni dokument za primjenu odredbi Direktive o općoj sigurnosti proizvoda, koje se odnose na slanje obavijesti o opasnim proizvodima za potrošače nadležnim tijelima država članica.

Daljnji razvoj

Ove je smjernice potrebno prilagođavati s obzirom na iskustvo i novi razvoj događaja. Komisija će ih prema potrebi ažurirati ili izmijeniti, o čemu će se savjetovati s Odborom navedenim u članku 15. Direktive o općoj sigurnosti proizvoda.

1.3.   Kome su smjernice upućene

Ove su smjernice upućene državama članicama. Koriste se za usmjeravanje proizvođača i distributera proizvoda za potrošače, kao i nacionalnih tijela određenih kao kontaktne točke za primanje informacija od proizvođača i distributera, kako bi se osigurala učinkovita i dosljedna primjena zahtjeva putem kojeg se upućuje obavijesti.

2.   SAŽETAK ODREDBI DIREKTIVE O OPĆOJ SIGURNOSTI PROIZVODA KOJE SE ODNOSE NA OBVEZU UPUĆIVANJA OBAVIJESTI OD STRANE PROIZVOĐAČA I DISTRIBUTERA

2.1.   Obveza obavješćivanja nadležnih tijela u državama članicama

Sukladno Direktivi o općoj sigurnosti proizvoda, proizvođači i distributeri moraju obavijestiti nadležna tijela ako znaju ili bi trebali znati, na temelju informacija koje imaju i kao stručnjaci, da je proizvod koji su stavili na tržište opasan (prema definicijama i kriterijima Direktive).

„Izolirane” okolnosti ili proizvodi koji su izuzeti od obveze obavješćivanja.

Proizvođači i distributeri mogu nadležnim tijelima dati preliminarne informacije o potencijalnom riziku proizvoda čim za njega saznaju. Nadležna tijela mogu s tim informacijama proizvođačima i distributerima pomoći u pravilnom ispunjavanju obveze obavješćivanja. Nadalje, proizvođači i distributeri se potiču na uspostavu kontakta sa svojim nadležnim državnim tijelima ako sumnjaju na postojanje rizika proizvoda.

2.2.   Razlog i ciljevi postojanja odredbe o obavješćivanju

Obveza informiranja nadležnih državnih tijela o opasnim proizvodima je važan element za unapređenje nadzora nad tržištem i upravljanje rizikom.

Proizvođači i distributeri u okviru svojih aktivnosti su prvi odgovorni za sprečavanje rizika od opasnih proizvoda. Međutim, proizvođači i distributeri možda nisu poduzeli (ili nisu u mogućnosti poduzimati) sve potrebne mjere. Nadalje, drugi proizvodi istog tipa mogu predstavljati rizike slične rizicima razmatranih proizvoda.

Svrha postupka obavješćivanja je omogućiti nadležnim tijelima nadzor nad time jesu li poduzeća poduzela odgovarajuće mjere za smanjenje rizika koje predstavlja proizvod već stavljen na tržište, te po potrebi narediti poduzimanje dodatnih mjera za sprečavanje rizika. Obavijest također omogućuje nadležnim tijelima da ocijene potrebu za provjerom drugih sličnih proizvoda na tržištu. Nadležna tijela stoga moraju primiti odgovarajuće informacije, kako bi mogla ocijeniti je li gospodarski čimbenik poduzeo odgovarajuće mjere koje se odnose na opasan proizvod. U tom pogledu treba istaknuti, da Direktiva o općoj sigurnosti proizvoda ovlašćuje nadležna tijela da traže dodatne informacije ako ne mogu ocijeniti je li poduzeće poduzelo odgovarajuće mjere koje se odnose na opasan proizvod.

3.   KRITERIJI OBAVJEŠĆIVANJA

3.1.   Područje primjene

Prvi zahtjev za slanje obavijesti prema Direktivi o općoj sigurnosti proizvoda - je da proizvod spada u područje primjene ove Direktive i da su ispunjeni uvjeti članka 5. stavka 3.

Treba istaknuti da vezano uz opasne prehrambene proizvode postoje posebni zahtjevi za obavijest, uređeni pravom EU-a o hrani (Uredba (EZ) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća (1)).

Ako sektorsko zakonodavstvo Zajednice o sigurnosti proizvoda utvrđuje i obvezu obavješćivanja s jednakim ciljevima, takve kategorije proizvoda koji su obuhvaćeni sektorskim zahtjevima su izuzeti od primjene obveza iz Direktive o općoj sigurnosti proizvoda. Daljnje informacije o odnosu između postupaka obavješćivanja i njihovih svrha potražite u Uputama o odnosu između Direktive o općoj sigurnosti proizvoda i određenih sektorskih direktiva (2). Ovaj dokument će se dalje razvijati, posebno ako se, s obzirom na iskustvo, pojavi bilo kakvo preklapanje ili nesigurnost vezana uz primjenu članka 5. stavka 3. Direktive o općoj sigurnosti proizvoda i relevantnih sektorskih informacija ili zahtjeva vezanih uz obavješćivanje u specifičnom zakonodavstvu Zajednice.

Nastavno, valja istaknuti da ove smjernice ne utječu na primjenu i ne odnose se na zahtjeve vezane uz „zaštitne klauzule” ili druge postupke obavješćivanja, utvrđene vertikalnim zakonodavstvom Zajednice o sigurnosti proizvoda.

Važni kriteriji za obavijest su:

—	proizvod je obuhvaćen člankom 2. stavkom (a) Direktive: proizvod namijenjen potrošačima ili koji bi potrošači mogli koristiti (uključujući i proizvode u okviru pružanja usluge i rabljene proizvode),

—	primjenjiv je članak 5. Direktive (obzirom da ostalo zakonodavstvo Zajednice nije utvrdilo specifičnu sličnu obvezu, vidjeti članak 1. stavak 2. točku (b) Direktive o općoj sigurnosti proizvoda),

—	proizvod je na tržištu,

—

proizvođač ili distributer ima dokaze (dobivene nadziranjem sigurnosti proizvoda na tržištu, testiranjem, provođenjem kontrola kvalitete ili iz nekog drugog izvora) da je sukladno Direktivi o općoj sigurnosti proizvoda, proizvod opasan (ne zadovoljava opće sigurnosne zahtjeve, uzimajući u obzir sigurnosne kriterije Direktive o općoj sigurnosti proizvoda) ili da ne zadovoljava sigurnosne zahtjeve relevantnog sektorskog zakonodavstva Zajednice koje se primjenjuje na predmetni proizvod,

—	rizici su stoga takvi da proizvod ne može ostati na tržištu te proizvođači (i distributeri) imaju obvezu poduzeti odgovarajuće preventivne i korektivne mjere (preinaka proizvoda, upozorenja, povrat proizvoda od potrošača, povlačenje proizvoda s tržišta itd., ovisno o specifičnim okolnostima).

3.2.   Opći sigurnosni zahtjevi i kriteriji sukladnosti

Proizvođači i distributeri moraju obavijestiti nadležna tijela država članica ako proizvod koji su stavili na tržište predstavlja rizik za potrošače „koji nije u skladu s općim sigurnosnim zahtjevima”. Proizvođači su obvezni na tržište stavljati samo „sigurne” proizvode. Članak 2. stavak (b) utvrđuje siguran proizvod kao proizvod koji u normalnim ili razumno predvidljivim uvjetima uporabe, uključujući trajanje i, prema potrebi stavljanje u uporabu, zahtjeve za ugradbu i održavanje, ne predstavlja nikakav rizik ili najmanji rizik spojiv s uporabom proizvoda te koji se smatra prihvatljivim i sukladnim s visokom razinom zaštite sigurnosti i zdravlja ljudi, posebno uzimajući u obzir sljedeće elemente:

i.	karakteristike proizvoda, uključujući njegov sastav, pakiranje, upute za sklapanje te prema potrebi ugradbu i održavanje;

ii.	utjecaj nekog proizvoda na druge proizvode u slučaju kada se razumno može predvidjeti da će se upotrebljavati s drugim proizvodima;

iii.	predstavljanje proizvoda, njegovo označivanje, upozorenja i upute za njegovu uporabu i uklanjanje i sve druge oznake ili obavijesti koje se odnose na taj proizvod;

iv.	kategorije potrošača koji su izloženi riziku kad upotrebljavaju određeni proizvod, osobito djeca i starije osobe.

Mogućnost postizanja više razine sigurnosti ili dostupnosti drugih proizvoda koji predstavljaju manji rizik ne čini dovoljan razlog da se neki proizvod smatra „opasnim”.

Svaki se proizvod koji nije u skladu s ovom definicijom smatra opasnim (članak 2. stavak (c)). Drugim riječima, proizvod je „opasan” kada ne zadovoljava opće sigurnosne zahtjeve (proizvodi na tržištu moraju biti sigurni).

Članak 3. Direktive o općoj sigurnosti proizvoda opisuje kako se ocjenjuje sukladnost s obzirom na nacionalno zakonodavstvo, europske norme te ostalu referentnu građu. Kad ne postoje odgovarajuće europske norme, Direktiva o općoj sigurnosti proizvoda dopušta da se prilikom ocjenjivanja sigurnosti proizvoda u obzir uzmu drugi elementi: nacionalne norme, kodeksi dobre prakse itd.

Osim navedenog, Direktiva također upućuje na ozbiljan rizik, koji je u članku 2. stavku (d) utvrđen kao „svaki rizik koji zahtjeva brzo djelovanje nadležnog tijela, uključujući i rizik čije posljedice nisu trenutačne.”.

Direktiva unatoč tomu prepoznaje da mogućnost dobivanja više razine sigurnosti ili dostupnost drugih proizvoda koji predstavljaju manji stupanj rizika nije dostatan razlog da se proizvod smatra „opasnim”.

Stupanj rizika može ovisiti o brojnim čimbenicima poput, primjerice, tipa i osjetljivosti korisnika te opsega mjera opreza, koje je proizvođač poduzeo kako bi korisnika zaštitio od opasnosti i upozorio. Smatra se da o tim čimbenicima također treba voditi računa prilikom određivanja stupnja rizika opasnosti i koji od proizvođača zahtijeva obavješćivanje nadležnih tijela.

Rizik može biti posljedica greške u izradi ili proizvodnom procesu ili može biti posljedica dizajna ili materijala korištenih u proizvodu. Rizik također može proizlaziti iz sadržaja proizvoda, njegovog sastavljanja, obrade, pakiranja, upozorenja i upute.

Pri određivanju je li proizvod opasan sukladno Direktivi o općoj sigurnosti proizvoda, potrebno je analizirati nekoliko pitanja: korisnost proizvoda, prirodu rizika, izložene skupine potrošača i drugih korisnika, prijašnje iskustvo sa sličnim proizvodima itd. Siguran proizvod ne smije predstavljati nikakav ili samo najmanji rizik spojiv s uporabom proizvoda i osiguravanjem njegovog korisnog funkcioniranja.

Od proizvođača se očekuje da prije prodaje provede analizu rizika svojih proizvoda. To im ujedno pruža osnovu za donošenje zaključka da proizvod zadovoljava opće sigurnosne zahtjeve te da se može stavljati na tržište, kao i uputu za eventualnu ponovnu procjenu na temelju dodatnih informacija o riziku i o tome zadovoljava li proizvod i dalje definiciju „sigurnog proizvoda” ili je potrebno uputiti obavijest.

Ako proizvođači ili distributeri imaju saznanja o podacima ili novim dokazima o tome da proizvod može biti opasan, trebaju donijeti zaključak je li takav proizvod stvarno opasan.

Upute navedene u ovom dokumentu su razvijene za smjernice za upravljanje Sustavom Zajednice za brzo informiranje (RAPEX) i za obavješćivanje u skladu s člankom 11. Direktive 2001/95/EZ  (3). Iznesene su ovdje kako bi proizvođačima i distributerima pomogle odlučiti opravdava li specifična situacija uzrokovana proizvodom za potrošače upućivanje obavijesti nadležnim tijelima. One predstavljaju metodološki okvir namijenjen promicanju dosljednosti i ne vode računa o svim mogućim čimbenicima, ali bi trebale olakšati dosljedno, obrazloženo, stručno mišljenje o rizicima koje predstavljaju specifični proizvodi za potrošače. Međutim, ako proizvođači ili distributeri smatraju da posjeduju jasna dokazna sredstva temeljem kojih je potrebno obavijestiti nadležna tijela, moraju tu obavijest i uputiti.

Proizvođači ili distributeri trebaju proučiti prikupljene informacije i odlučiti treba li nadležna tijela obavijestiti o određenoj opasnoj situaciji, vodeći računa o:

—

ozbiljnosti ishoda opasnosti, koji ovisi o težini i vjerojatnosti moguće štete po zdravlje/sigurnost. Kombinacija težine i vjerojatnosti daje procjenu ozbiljnosti rizika. Točnost te procjene ovisi o kvaliteti informacija dostupnih proizvođaču ili distributeru. Ozbiljnost štete po zdravlje/sigurnost za određenu opasnost bi trebala biti ona, za koju postoje dovoljni dokazi, da predvidiva uporaba proizvoda može dovesti do štete po zdravlje/sigurnost. To može biti najgori primjer štete po zdravlje/sigurnost koja se dogodila sa sličnim proizvodima. Također se mora uzeti u obzir vjerojatnost štete po zdravlje/sigurnost normalnog korisnika, koji je izložen utjecaju proizvoda s greškom prilikom njegova korištenja na predviđen ili razumno očekivan način, kao i vjerojatnost da je proizvod neispravan ili bi takav mogao postati. Na odluku o obavješćivanju ne smije utjecati broj proizvoda na tržištu ili broj osoba na koje opasan proizvod može utjecati. O tim se čimbenicima može voditi računa prilikom odlučivanja o aktivnosti koje treba poduzeti kako bi se riješio problem,

—

čimbenike koji utječu na stupanj rizika poput kategorija korisnika, primjerice za normalne odrasle osobe, ima li proizvod odgovarajuća upozorenja i zaštitne mjere i je li opasnost dovoljno očita. Kod pojedinih proizvoda društvo prihvaća viši stupanj rizika (npr. automobilizam), nego kod drugih proizvoda (npr. dječje igračke). Smatra se da među važnim čimbenicima koji utječu na stupanj rizika spada kategorija osjetljivosti pogođene osobe, primjerice za normalne odrasle osobe, znanje da rizik postoji i mogućnost poduzimanja mjera opreza. U obzir je potrebno uzeti kategoriju osobe koja koristi proizvod. Ako postoji mogućnost da proizvod koriste osjetljive osobe (poput djece, starijih osoba), trebalo bi odrediti niži stupanj rizika o kojem je potrebno obavješćivanje. Za normalno osjetljive odrasle osobe stupanj rizika koji dovoljno visok da je potrebno obavješćivanje ovisi o tome je li opasnost očita i potrebna za funkcioniranje proizvoda te je li proizvođač na odgovarajući način osigurao odgovarajuća upozorenja i zaštite, naročito ako opasnost nije očita.

Prilog II. navodi više pojedinosti o metodi procjene i vrednovanja rizika razvijene za smjernice za upravljanje Sustavom Zajednice za brzo informiranje (RAPEX) i za obavješćivanje u skladu s člankom 11. Direktive 2001/95/EZ. I druge metode mogu biti prikladne, a izbor same metode može ovisiti o izvorima i dostupnim informacijama.

Trebalo bi poticati proizvođače i distributere da se obrate nadležnim tijelima ako imaju dokaze o mogućem problemu, kako bi raspravili je li obavješćivanje primjereno. Nadležna tijela su odgovorne za pružanje podrške i pomoći proizvođačima i distributerima, a kako bi oni ispravno ispunili svoju obvezu obavješćivanja.

3.3.   Kriteriji za neobaveznost obavješćivanja

Obje strane: gospodarski čimbenici i nadležna tijela moraju moći upravljati protokom informacija. Postupak obavješćivanja bi se trebao baviti samo opravdanim slučajevima, vodeći računa o gore navedenim kriterijima, te izbjegavati preopterećivanje sustava s nerelevantnim obavijestima.

Kako bi se ocijenilo je li obavijest koju proizvođači ili distributeri upućuju nadležnim tijelima opravdana, također je potrebno znati u kojim okolnostima upućivanje obavijesti nije obavezno.

Cilj je spriječiti moguće širenje obavijesti o mjerama, djelovanju ili odlukama vezanim uz „izolirane okolnosti ili proizvode”, za koje nadležna tijela ne zahtijevaju nikakvu provjeru, nadzor ili djelovanje te ne pružaju informacije korisne za procjenu rizika i zaštitu potrošača. Neobaveznost obavješćivanja može doći u obzir kada je jasno da je rizik povezan samo s ograničenim brojem dobro prepoznatih proizvoda (ili grupe proizvoda), a proizvođač ili distributer na osnovu čvrstih dokaza može zaključiti da je rizik u cijelosti pod kontrolom, a njegov uzrok takav da saznanje o tom događaju nadležnim tijelima ne predstavlja korisne informacije (poput neispravnosti proizvodne linije, pogrešnog rukovanja ili pakiranja itd.).

Prema Direktivi o općoj sigurnosti proizvoda, proizvođači i distributeri ne trebaju obavješćivati o:

—	proizvodima koji ne spadaju u područje primjene članaka 1. stavka 2.a Direktive o općoj sigurnosti proizvoda poput: antikviteta, proizvoda koji nisu predviđeni za uporabu od strane potrošača i za koje je malo vjerojatno da će ih potrošači koristiti, rabljenih proizvoda isporučenih za popravak,

—	proizvodima koji ne spadaju u područje primjene članka 5. stavka 3. Direktive o općoj sigurnosti proizvoda poput: proizvoda na koje se odnose specifična pravila obavješćivanja na temelju ostalog zakonodavstva Zajednice,

—	proizvodima za koje je proizvođač mogao poduzeti neposrednu korektivnu mjeru za sve razmatrane artikle. Greška je ograničena na dobro prepoznate artikle ili grupe artikala, a proizvođač je povukao sporne proizvode s tržišta,

—	problemima vezanim uz funkcionalnu kvalitetu proizvoda, a ne uz njegovu sigurnost,

—	problemima vezanim uz nepridržavanje pravila koja se primjenjuju, a koja ne ugrožavaju sigurnost tako da se pretpostavlja da je proizvod „opasan”,

—

kada proizvođač/distributer zna da su nadležna tijela već obaviještena i da imaju sve tražene elemente informacija. Posebno ako trgovci na malo prime informacije o opasnom proizvodu od svog proizvođača/distributera ili od strukovne organizacije koja širi informacije dobivene od proizvođača/distributera, ne trebaju obavijestiti nadležna tijela ako znaju da ih je proizvođač ili distributer već obavijestio.

4.   POSTUPAK OBAVJEŠĆIVANJA

4.1.   Tko podliježe obvezi obavješćivanja

Obveza obavješćivanja se primjenjuje i na proizvođače i distributere, u granicama njihove aktivnosti i razmjerno njihovim odgovornostima.

Mogu postojati dvojbe o tome tko je dužan prvi pružiti informacije. Stoga je korisno da svi sudionici opskrbnog lanca rasprave praktična rješenja vezana uz obvezu obavješćivanja prije nego ono bude potrebno. U slučaju da obavijest postane nužna, razni će čimbenici znati što činiti i izbjeći će se nepotrebno dvostruko obavješćivanje. Osim toga, izuzetno je važan izravan kontakt nadležnih tijela i poduzeća ako poduzeća imaju dvojbe u pogledu ispunjavanja obveze obavješćivanja.

Ako su proizvođač ili uvoznik proizvoda ti koji prvi imaju dokaz da je proizvod opasan, trebaju obavijestiti nadležna državna tijela i presliku informacija proslijediti trgovcima na malo i distributerima. Distributer ili trgovac na malo, koji primi informaciju o opasnom proizvodu od proizvođača ili uvoznika, mora obavijestiti nadležna tijela, osim ako zna da su proizvođač ili neko drugo tijelo već obavijestili nadležno državno tijelo na odgovarajući način.

Ako su trgovci na malo ili distributeri proizvoda ti koji prvi imaju dokaz da je proizvod opasan, trebaju obavijestiti nadležna državna tijela i presliku informacija proslijediti proizvođaču ili uvozniku. Proizvođač ili uvoznik koji primi informacije o opasnom proizvodu od trgovca na malo ili distributera mora nadopuniti pružene informacije i nadležnom tijelu (nadležnim tijelima) proslijediti sve informacije vezane uz opasan proizvod, a naročito popis ostalih distributera ili trgovca na malo, kako bi se utvrdila sljedivost proizvoda.

Distributeri koji imaju dvojbe oko sigurnosti proizvoda ili o tome predstavlja li opasan proizvod „izolirani slučaj”, moraju proizvođaču prenijeti informacije koje imaju. Za savjet o daljnjem postupanju mogu također kontaktirati nadležna tijela.

Proizvođači prepoznaju mnoge opasne situacije samo kao rezultat zbirne ocjene pojedinačnih priopćenja od različitih trgovaca na malo ili distributera. Proizvođač je odgovoran za procjenu informacija kako bi odredio točno porijeklo mogućeg rizika i poduzeo potrebne mjere, uključujući obavješćivanje nadležnih tijela.

Poduzeće treba imenovati osobu za upućivanje informacija, a koja ima dostatna znanja o proizvodu.

4.2.   Kome je potrebno uputiti obavijest

Temeljem Direktive o općoj sigurnosti proizvoda proizvođači i distributeri svoje obavijesti prosljeđuju tijelima nadležnim za nadzor nad tržištem/provedbu zakona na tom području u svim državama članicama u kojima se proizvod prodaje ili se na drugi način isporučuje potrošačima. Svaka država članica dužna je odrediti tijelo nadležno za zaprimanje takvih obavijesti. Popis tijela određenih u tu svrhu se nalazi na internetskoj stranici Komisije.

Prilog I. Direktivi o općoj sigurnosti proizvoda navodi da se informacije određene člankom 5. stavkom 3. moraju proslijediti nadležnim tijelima u državama članicama gdje se dotični proizvodi prodaju ili su se prodavali ili se na drugi način isporučuju potrošačima.

Poželjno je, međutim, smanjiti prepreke proizvođačima i distributerima uvođenjem rješenja koja pojednostavljuju praktičnu primjenu predmetnih zahtjeva, osiguravajući istodobno obaviještenost svih zainteresiranih tijela. Ta će rješenja također doprinijeti sprečavanju višestrukog upućivanja obavijesti koje se odnose na istu grešku.

Stoga proizvođači i distributeri imaju mogućnost podnošenja traženih informacija tijelima države članice u kojoj imaju poslovno sjedište, ako se ispuni jedan od sljedeća dva uvjeta:

—

upućena je obavijest da je rizik „ozbiljan” ili ga tijelo koje je zaprimilo obavijest smatra „ozbiljnim”, i to tijelo odluči uputiti obavijest o predmetnom proizvodu putem sustava RAPEX. U tom slučaju tijelo, koje je primilo obavijest, treba bez odgode obavijestiti proizvođača ili distributera koji je pružio informaciju, o odluci da se putem RAPEX-a obavijeste ostala nadležna tijela država članica,

—

upućena je obavijest da rizik nije „ozbiljan” ili ga tijelo koje je zaprimilo obavijest ne smatra ozbiljnim, no to je tijelo obavijestilo proizvođača ili distributera koji je pružio informacije o svojoj namjeri da, putem Komisije, proslijedi informacije drugim tijelima država članica (4), u kojima je, sukladno naznakama proizvođača ili distributera, proizvod stavljen/bio stavljen na tržište. U tom slučaju, tijelo koje je primilo obavijest mora bez odgode obavijestiti proizvođača ili distributera.

Proizvođač ili distributer koji obavijesti samo tijelo države u kojoj ima poslovno sjedište, bi trebao tom tijelu uvijek pružati dostupne informacije o ostalim zemljama u kojima se proizvod prodavao.

Ako državna tijela zaključe ili dobiju dokaz da je proizvod stavljen na tržište opasan i da ih o tome proizvođač ili distributer nije obavijestio, moraju ispitati jesu li i kada relevantni čimbenici o tome trebali uputiti obavijest te u skladu s tim odgovarajuće djelovati, uključujući i moguće sankcioniranje.

4.3.   Kako upućivati obavijesti

Poduzeće treba uputiti obavijest tako da ispuni obrazac prikazan u Prilogu I. i bez odgode ga podnese relevantnom nadležnom tijelu (nadležnim tijelima). Ekonomski operator koji upućuje obavijest mora u obrascu pružiti tražene informacije. Niti jedno poduzeće, međutim, ne smije odgađati obavješćivanje zbog toga što mu dio informacija još nije dostupan.

Uputno je obrazac podijeliti u dva dijela. Prvi dio treba ispuniti odmah (odjeljci 1. do 5.), a drugi dio (odjeljak 6.) treba ispuniti kada se prikupe sve informacije (potrebno je utvrditi vremenski okvir za pružanje nedostatnih informacija) ili kada postoji ozbiljan rizik ili kada proizvođač/distributer odluči uputiti obavijest samo tijelima države članice u kojoj ima poslovno sjedište. Upućivanje obavijesti se ne smije odgađati ako neke rubrike u odjeljku nije moguće ispuniti.

Na temelju Direktive o općoj sigurnosti proizvoda nadležna tijela moraju odmah biti obaviještena. Poduzeće ih stoga mora obavijestiti bez odgode, čim su mu dostupne relevantne informacije, ali u svakom slučaju u roku od 10 dana (5) od primitka informacija koje treba proslijediti, čak i dok je istraživanje u tijeku, navodeći da postoji opasan proizvod. Kada postoji ozbiljan rizik, od ekonomskog operatora se traži da odmah obavijesti nadležno tijelo (nadležna tijela), a najkasnije u roku od tri dana po primitku informacija koje treba proslijediti.

U izvanrednoj situaciji, primjerice kada ekonomski operator neposredno djeluje je dužno odmah i na najbrži način obavijestiti nadležna tijela.

5.   SADRŽAJ OBAVIJESTI

5.1.   Pozadina obavješćivanja (obveza nadzora nakon stavljanja na tržište)

Osim obveze ispunjavanja općih sigurnosnih zahtjeva za svoje proizvode, proizvođači i distributeri su dužni, kao stručnjaci i u granicama svojih aktivnosti, osigurati odgovarajuće praćenje sigurnosti proizvoda i nakon isporuke. Gore su navedene obveze proizvođača i distributera koje je s tim u vezi utvrdila Direktiva o općoj sigurnosti proizvoda, poput informiranja potrošača, nadzora rizika proizvoda nakon stavljanja na tržište, povlačenje s tržišta opasnih proizvoda itd. Obveze proizvođača se primjenjuju i na tvorničke proizvođače, ali i na sve druge članove opskrbnog lanca koji mogu utjecati na sigurnosne značajke proizvoda.

U okviru njihove odgovornosti nakon stavljanja na tržište, ekonomskim operatorima mogu biti dostupni razni dokazi koje mogu dovesti do obavješćivanja o opasnom proizvodu. Tu, među ostalim, spadaju:

—	izvješća ili druge informacije o nesrećama povezanim s proizvodima poduzeća,

—	prigovori potrošača vezanim uz sigurnost, zaprimljene izravno ili preko distributera ili udruga potrošača,

—	potraživanja iz osiguranja vezano uz opasne proizvode,

—	neispunjavanje sigurnosnih zahtjeva koje je proizvođač ustanovio provođenjem postupaka kontrole kvalitete,

—	sve ostale informacije vezano uz neispunjavanja sigurnosnih zahtjeva, a koji su upućeni od strane tijela za provođenje nadzora nad tržištem, udruga za zaštitu potrošača ili drugih pravnih ili fizičkih osoba koje stavljaju ili su stavile proizvod na tržište,

—	informacije o znanstvenim dostignućima vezanim uz sigurnost proizvoda.

5.2.   Obrazac obavijesti

Tražene informacije su razvrstane prema sljedećim odjeljcima:

1.	Podaci o nadležnom tijelu (tijelima)/poduzeću (poduzećima) koji zaprimaju obrazac obavijesti: osoba koja ispunjava obrazac je dužna prepoznati tijelo (tijela) i poduzeće (poduzeća) koja se obavješćuju i njihovu ulogu pri stavljanju proizvoda na tržište.

2.	Podaci o proizvođaču (kako je određeno člankom 2. stavkom (e) Direktive o općoj sigurnosti proizvoda)/distributeru koji ispunjava obrazac obavijesti: osoba koja ispunjava obrazac mora navesti potpune podatke o svom identitetu, to jest o poduzeću i njegovoj ulozi u stavljanju proizvoda na tržište.

3.	Podaci o dotičnom proizvodu: obavezna je točna identifikacija proizvoda, uključujući njegovu marku, model itd., s priloženim fotografijama radi izbjegavanja zabune.

4.	Podaci o opasnosti (vrsta, značajke), uključujući nesreće i posljedice po zdravlje/sigurnost te zaključke procjene rizika i vrednovanja provedenih u skladu s poglavljem 3. (Kriteriji obavješćivanja) i s obzirom na Prilog II. (Metodološki okvir).

5.	Podatke o poduzetim ili planiranim korektivnim mjerama za smanjenje ili uklanjanje rizika za potrošače, tj. povlačenje s tržišta, preinaka, informiranje potrošača itd. i o poduzeću odgovornom za te mjere.

6.

Podatke o poduzeću (poduzećima) u opskrbnom lancu koji imaju opasan proizvod na zalihi i upućivanje na približan broj proizvoda isporučenih poduzećima, kao i potrošačima (ovaj se odjeljak primjenjuje u slučajevima ozbiljnog rizika ili kada proizvođač/distributer odabere mogućnost upućivanja obavijesti samo nadležnom tijelu države članice u kojoj ima poslovno sjedište) (6).

U slučaju ozbiljnog rizika, proizvođači i distributeri su dužni uključiti sve dostupne informacije relevantne za praćenje proizvoda. Postoji mogućnost (vidjeti Prilog I.) da prikupljanje informacija potrebnih za odjeljak 6. obrasca obavijesti traje duže nego za ostale odjeljke, jer ih je možda potrebno prikupiti od nekoliko organizacija. Poduzeća trebaju ispuniti i što prije poslati ispunjene odjeljke 1.-5., a odjeljak 6. čim su informacije dostupne i u situaciji ozbiljnog rizika ili kada proizvođač/distributer odabere uputiti obavijest samo nadležnom tijelu države članice u kojoj ima poslovno sjedište.

6.   DALJNJE AKTIVNOSTI VEZANE UZ OBAVJEŠĆIVANJE

Nakon slanja obavijesti, moguć je različit razvoj događaja. Posebno:

—	nadležno tijelo koje je primilo obavijest odgovara, u slučaju potrebe, tražeći dodatne informacije ili od proizvođača ili distributera zahtijeva poduzimanje daljnjih aktivnosti ili mjera,

—	u slučaju daljnjeg razvoja ili rezultata i/ili uspjeha ili problema vezanog uz poduzete aktivnosti, proizvođači i distributeri mogu pružiti dodatne informacije na vlastitu inicijativu ili nadležna tijela mogu od njih zahtijevati dodatne informacije,

—

nadležno tijelo trebalo bi odlučiti, kada je to potrebno, o poduzimanju i provedbenih aktivnosti i/ili od proizvođača i distributera zahtijevati da osiguraju suradnju u nadzoru tržišta ili da javnost obavijeste tako da se proizvod može prepoznati kao i o prirodi rizika i poduzetim mjerama, vodeći računa o čuvanju profesionalne tajne,

—	ako su zahtjevi za upućivanje obavijesti putem RAPEX-a ispunjeni (ozbiljan rizik, proizvod je na tržištu u nekoliko država članica), nadležno tijelo mora Komisiji poslati obavijest putem RAPEX-a, koji će je zatim proslijediti svim državama članicama.

---

(1)  SL L 31, 1.2.2002., str. 1. Uredba kako je zadnje izmijenjena Uredbom (EZ) br. 1642/2003 (SL L 245, 29.9.2003., str. 4.).

(2)  http://europa.eu.int/comm/consumers/cons_safe/prod_safe/gpsd/revisedGPSD_en.htm.

(3)  Odluka Komisije 2004/418/EK od 29. travnja 2004. (SL L 151, 30.4.2004., str. 86.).

(4)  Mreža za sigurnost proizvoda GPSD-a pruža okvir odgovarajućim rješenjima za olakšavanje takvih razmjena.

(5)  Svi rokovi navedeni u tekstu su izraženi u kalendarskim danima.

(6)  Čak i u slučaju kad je proizvod stavljen na tržište samo u jednoj državi članici, popis poduzeća koja isporučuju pogođene proizvode u toj zemlji je relevantan, kako bi nadležno tijelo (tijela) imalo nadzor nad učinkovitošću poduzetog djelovanja.

---

PRILOG I.

Obrazac obavijesti o opasnim proizvodima koji proizvođači ili distributeri upućuju državama članicama

Odjeljak 1.: Podaci o nadležnom tijelu (tijelima)/poduzeću (poduzećima) koje primaju obrazac obavijesti
Nadležno tijelo/Osoba za kontakt/Adresa/Telefon/Faks/Elektronička pošta/Internetska stranica
Podaci o obaviještenim poduzećima i njihova uloga u stavljanju proizvoda na tržište
Odjeljak 2.: Podaci o proizvođaču/distributeru
Proizvođač ili predstavnik proizvođača/distributer koji popunjava obrazac
Osoba za kontakt/Funkcija/Adresa/Telefon/Faks/Elektronička pošta/Internetska stranica
Odjeljak 3.: Podaci o proizvodima
Vrsta proizvoda. Robna marka ili žig. Naziv (nazivi) modela ili bar kod/oznaka KN. Zemlja porijekla
Opis/Fotografija
Odjeljak 4.: Podaci o opasnosti
Opis opasnosti i mogućnosti ugrožavanja zdravlja/sigurnost i rezultati provedenog ocjenjivanja i vrednovanja rizika
Podaci o nesreći (nesrećama)
Odjeljak 5.: Podaci o poduzetim aktivnostima
Vrsta/Opseg/Trajanje poduzetih aktivnosti i mjera opreza i podaci za identifikaciju odgovornog poduzeća

Poduzeća trebaju ispuniti i poslati ispunjen odjeljak 6. samo u slučaju ozbiljnog rizika ili kada proizvođač/distributer odluči uputiti obavijest samo nadležnom tijelu države članice u kojoj ima poslovno sjedište

Odjeljak 6.: Podaci o drugom poduzeću (poduzećima) u opskrbnom lancu, a koja posjeduju predmetne proizvode
Popis proizvođača, uvoznika ili ovlaštenog zastupnika po državi članici (Ime/Adresa/Telefon/Faks/Elektronička pošta/Internetska stranica)
Popis distributera ili trgovaca na malo po državi članici (Ime/Adresa/Telefon/Faks/Elektronička pošta/Internetska stranica)
Broj proizvoda (serijski brojevi ili oznaka datuma) koje imaju proizvođač/uvoznik/distributer/trgovac na malo/potrošači po državi članici

---

PRILOG II.

Metodološki okvir za olakšavanje dosljedne procjene i vrednovanja rizika

Sljedeći se tekst temelji na okviru izrađenom za RAPEX smjernice i ovdje se navodi kao pomoć poduzećima u procjeni stupnja rizika i donošenju odluke o tome kada je potrebno obavijestiti nadležna tijela. Smjernice sadržane u ovom Prilogu II. nisu sveobuhvatne i namjera im nije uzeti u obzir sve moguće čimbenike. Poduzeća bi o svakom pojedinačnom slučaju trebala zasebno prosuditi, vodeći računa o kriterijima navedenim u ovim smjernicama, kao i o vlastitom iskustvu i praksi, ostalim relevantnim pitanjima i odgovarajućim metodama.

Proizvod za potrošače može predstavljati jednu ili više svojstvenih opasnosti. Postoje različite vrste opasnosti (kemijska, mehanička, električna, toplinska, radijacijska itd.). Opasnost predstavlja intrinzični potencijal proizvoda da u određenim uvjetima šteti zdravlju i sigurnosti potrošača.

Ozbiljnost svake vrste opasnosti se može procijeniti, temeljeno na kvalitativnim, a ponekad i kvantitativnim kriterijima vezanim uz vrstu štete koju lako može uzrokovati.

Može se dogoditi da svi pojedinačni proizvodi ne predstavljaju predmetnu opasnost, već samo pojedini artikli stavljeni na tržište. Opasnost naročito može biti povezana s greškom koja se javlja u nekim proizvodima određene vrste (marka, model itd.) koji su stavljeni na tržište. U takvim je slučajevima potrebno uzeti u obzir vjerojatnost greške/opasnosti prisutne u proizvodu.

Mogućnost da se opasnosti ostvare kao stvarni negativan učinak na zdravlje/sigurnost ovisi o stupnju u kojem je potrošač izložen prilikom korištenja predmeta na predviđen ili razumno očekivan način tijekom njegova vijeka trajanja. Osim toga, u nekim slučajevima može više osoba odjednom biti izloženo određenim opasnostima. Naposljetku, pri određivanju stupnja rizika koji predstavlja proizvod tako da se spoji ozbiljnost opasnosti s izloženošću, također je potrebno uzeti u obzir sposobnost izloženog potrošača da spriječi ili uzajamno djeluje na opasnu situaciju. To ovisi o dokazu opasnosti, danim upozorenjima i osjetljivosti potrošača koji joj može biti izložen.

Vodeći računa o navedenom, sljedeći pojmovni pristup može poduzećima pomoći pri odlučivanju zahtijeva li specifična opasna situacija uzrokovana potrošačkim proizvodom obavješćivanje nadležnih tijela.

Preporuča se da ocjenjivanja provede mala skupina ljudi koji imaju znanje i iskustvo vezano uz proizvod i njegove opasnosti. Ocjenitelji će možda morati dati svoje subjektivne ocjene ako objektivni podaci nisu dostupni, te se očekuje da će im ovaj postupak pomoći donijeti dosljednu i utemeljenu ocjenu o stvarnim ili potencijalnim rizicima.

Ocjenitelj bi trebao analizirati prikupljene podatke i koristiti tablicu procjene rizika kako slijedi:

1.	Prvo je pomoću tablice A potrebno odrediti ozbiljnost ishoda opasnosti, ovisno i o njenoj ozbiljnosti i o vjerojatnosti njena pojavljivanja u razmatranim uvjetima uporabe, te moguće utjecaje na zdravlje/sigurnost vezane uz svojstvene opasne značajke proizvoda.

2.	U drugom koraku treba pomoću tablice B dalje ocijeniti ozbiljnost ishoda ovisno o kategoriji potrošača, za normalne odrasle osobe, ima li proizvod odgovarajuća upozorenja i zaštitne mjere te je li opasnost dovoljno očita za kvalitativno određivanje stupnja rizika.

Tablica A –   Procjena rizika: ozbiljnost i vjerojatnost štete po zdravlje/sigurnost

Tablica A kombinira dva glavna čimbenika koji utječu na procjenu rizika, naime ozbiljnost i vjerojatnost štete po zdravlje/sigurnost. Sljedeće su definicije ozbiljnosti i vjerojatnosti izrađene kao pomoć u odabiru odgovarajućih vrijednosti.

Ozbiljnost ozljede

Procjena ozbiljnosti se temelji na razmatranju mogućih posljedica opasnosti po zdravlje/sigurnost koje predstavlja određeni proizvod. Potrebno je utvrditi stupnjevanje za svaku vrstu opasnosti (1).

Pri procjeni ozbiljnosti također je potrebno voditi računa o broju osoba koje mogu biti ugrožene opasnim proizvodom. To znači da će rizik od proizvoda koji može postojati za više osoba odjednom (npr. požar ili trovanje plinom iz plinske naprave) biti klasificiran kao ozbiljniji od onog koji može ugroziti samo jednu osobu.

Početna procjena rizika bi se trebala odnositi na rizik koji postoji za svaku osobu izloženu proizvodu i na nju ne smije utjecati veličina ugroženog stanovništva. Za poduzeća je, međutim, legitimno da prilikom odlučivanja o vrsti aktivnosti koju treba poduzeti vode računa o ukupnom broju ljudi izloženih proizvodu.

Za mnoge je opasnosti moguće predvidjeti manje vjerojatne okolnosti koje mogu dovesti do jako ozbiljne povrede, npr. spoticanje na kabel koji vodi do pada i smrtonosnog udarca u glavu, iako je takav ishod malo vjerojatan. Ocjena ozbiljnosti opasnosti se treba temeljiti na osnovanom dokazu da do posljedica odabranih za karakteriziranje opasnosti može doći tijekom predvidive uporabe predmeta. To može biti najgore moguće iskustvo koje uključuje slične proizvode.

Ukupna vjerojatnost

Odnosi se na razinu vjerojatnosti negativnih posljedica po zdravlje/sigurnost osobe izložene opasnosti. Ne vodi računa o ukupnom broju ljudi izloženih riziku. Kad vodič upućuje na vjerojatnost da je proizvod neispravan, ne bi je trebalo primjenjivati ako je moguće identificirati svaki pojedinačni neispravan primjerak. U toj su situaciji korisnici neispravnih proizvoda izloženi potpunom riziku, a korisnici ostalih proizvoda nikakvom riziku.

Ukupnu vjerojatnost predstavlja kombinacija svih uključenih vjerojatnosti, kao što su:

—	vjerojatnost da je proizvod neispravan ili da će postati neispravan (ako su neispravni svi proizvodi, tada je vjerojatnost 100 %),

—	vjerojatnost negativnih posljedica za običnog korisnika, kojima je izložen sukladno predviđenoj ili razumno očekivanoj uporabi neispravnog proizvoda.

U sljedećoj se tablici ove dvije vjerojatnosti kombiniraju kako bi se dobila ukupna razina vjerojatnosti, koja se unosi u tablicu A.

Ukupna vjerojatnost štete po zdravlje/sigurnost		Razina vjerojatnosti opasnog proizvoda
		1 %	10 %	100 % (svi)
Vjerojatnost štete po zdravlje/sigurnost nastale redovitim izlaganjem opasnom proizvodu	Opasnost je uvijek prisutna i šteta po zdravlje/sigurnost je lako moguća tijekom predvidive uporabe	Srednja	Visoka	Jako visoka
	Opasnost se može pojaviti uz jedan slabo vjerojatan ili dva moguća uvjeta	Niska	Srednja	Visoka
	Opasnost se javlja samo ako se ispuni nekoliko slabo vjerojatnih uvjeta	Jako niska	Niska	Srednja

Kombinacija ozbiljnosti i sveukupne vjerojatnosti u tablici A daje procjenu ozbiljnosti rizika. Točnost procjene će ovisiti o kvaliteti podataka dostupnih poduzeću. Ovu je procjenu, međutim, potrebno preinačiti kako bi se u obzir uzela percepcija društva o prihvatljivosti rizika. Društvo, naime, prihvaća puno viši stupanj rizika u nekim slučajevima kao što je to automobilizam, nego u nekim drugim, primjerice, kad su u pitanju dječje igračke. Tablica B služi za unos tog čimbenika.

Tablica B –   Stupnjevanje rizika: tip osobe, poznavanje rizika i mjere opreza

Društvo u nekim slučajevima prihvaća veći rizik nego u nekim drugim. Smatra se da su glavni čimbenici koji utječu na razinu rizika osjetljivost pogođene osobe, a za normalno osjetljive odrasle osobe to su poznavanje rizika i mogućnost poduzimanja mjera opreza.

Osjetljivi ljudi

Potrebno je voditi računa o tipu osobe koja koristi proizvod. Ako postoji velika vjerojatnost da proizvod koriste osjetljivi ljudi, rizik o kojem treba obavijestiti treba biti na nižoj razini. Donja tablica, s primjerima, sadrži prijedlog dviju kategorija osjetljivih ljudi:

Jako osjetljivi	Osjetljivi
Slijepe osobe	Osobe s djelomičnim oštećenjem vida
Osobe s teškim invaliditetom	Osobe s djelomičnim invaliditetom
Jako stare osobe	Starije osobe
Jako mlade osobe (< 3 godine)	Mlade osobe (3-11 godina)

Normalno osjetljive odrasle osobe

Prilagodbu ozbiljnosti rizika na normalno osjetljive odrasle osobe je potrebno primijeniti samo ako je opasnost očita i potrebna za funkciju proizvoda. Za normalno osjetljive odrasle osobe razina rizika treba ovisiti o tome je li opasnost očita i je li proizvođač na odgovarajući način osigurao odgovarajuća upozorenja i zaštite, naročito ako opasnost nije očita. Primjerice, ako proizvod ima odgovarajuća upozorenja i zaštitne mjere, a opasnost je očita, visoka razina ozbiljnost ne mora biti ozbiljna u smislu stupnjevanja rizika (tablica B), iako se mogu poduzeti neke mjere za poboljšanje sigurnosti proizvoda. Obratno, ako proizvod nema odgovarajuće zaštitne mjere i upozorenja, a opasnost nije očita, umjerena razina ozbiljnosti je ozbiljna u smislu stupnjevanja rizika (tablica B).

Procjena rizika proizvoda za potrošače za Direktivu o općoj sigurnosti proizvoda

Ovaj je postupak predložen kao pomoć poduzećima pri odlučivanju zahtijeva li specifična opasna situacija uzrokovana proizvodom za potrošače obavješćivanje nadležnih tijela

Tablica A služi za određivanje ozbiljnosti opasnosti, ovisno o ozbiljnosti i vjerojatnosti moguće štete po zdravlje/sigurnost (vidjeti tablicu u napomenama)

Tablica B služi za određivanje razina ozbiljnosti rizika ovisno o tipu korisnika te, za normalno osjetljive odrasle osobe, ima li proizvod odgovarajuća upozorenja i zaštitne mjere i je li opasnost dovoljno očita

Primjer (naznačen strelicama na gornjem prikazu)

Korisnik motorne pile je doživio veliku posjekotinu ruke i ustanovljeno je da motorna pila ima neodgovarajuće oblikovanu zaštitu, zbog čega je korisnikova ruka kliznula naprijed i dotakla lanac. Ocjenitelj poduzeća radi sljedeću procjenu rizika.

Tablica A – Ocjena vjerojatnosti je visoka, jer je opasnost prisutna na svim proizvodima i može se javiti u određenim okolnostima. Ocjena stupnja ozbiljnosti je ozbiljna, tako da je ukupna razina ozbiljnosti visoka.

Tablica B – Uporaba motorne pile je namijenjena normalno osjetljivim odraslim osobama, predstavlja očitu opasnost, ali nije opremljena odgovarajućim zaštitama.

Visoka se razina ozbiljnosti stoga ne može tolerirati, tako da postoji ozbiljan rizik.

---

(1)  Primjerice, za određene mehaničke rizike se mogu predložiti sljedeće definicije za klasifikaciju ozbiljnosti, s tipičnim odgovarajućim povredama:

Lakša	Teža	Jako teška
< 2 % nesposobnost je obično izlječiva i ne zahtijeva bolničko liječenje	2-15 % nesposobnost nije izlječiva i zahtijeva bolničko liječenje	> 15 % nesposobnost je obično neizlječiva
Manje posjekotine	Veće posjekotine	Teška povreda unutarnjih organa
	Prijelomi	Gubitak udova
	Gubitak prsta na ruci ili nozi	Gubitak vida
	Oštećenje vida	Gubitak sluha
	Oštećenje sluha

---